Džamija na Kušlatu: U ptičijem gnijezdu

Bio je dvadeset i prvi dan ramazana, i to petak, 19. juli 2014. godine, kad se grupa Bošnjaka iz Kalesije spremila u pohode Podrinju. Naime prije na dan, putem statusa na fejzbuku, objavljena je informacija da će se klanjati džuma-namaz u maloj drvenoj džamiji na Kušlatu.

Drevna džamija, ljepotica Podrinja, koja mami pogled svih prolaznika, koji prođu dolinom na mjestu gde se sastaju dvije prekrasne rjeke, Drinjača i Jadar.  Drvena i drevna džamija, poput ptičijeg gnijezda, već stoljećima plijeni poglede prolaznika, prkosno stoji na ogromnoj stjeni nekoliko stotina metara, iznad asfaltnog puta Zvornik – Bratunac.

Narod je stoljećima prenosio legende o drvenoj ljepotici. Jedna od legendi je da su nekad davno, tu istu džamiju napravili mještani Konjević Polja i Pahljevića u ravnici, pored puta, te bi ona ujutro osvanula na toj neukrotivoj stjeni i tako nekoliko puta bi je snosili u ravnicu, a ona bi u toku noći, na neobjašnjiv način bila prenijeta na stijenu. Tako je svijet pričao, istina je naravno posve drugačija.

Naime, radi se o staroj drvenoj džamiji koja je izgrađena u 15. vijeku i na toj stijeni ponosno prkosi vremenu pet stoljeća. Ono što su zabilježili historičari je vrlo šturo, možda nedovoljno, ali je ipak zabilježeno da je na tom mjestu još prije Osmanlija bila tvrđava i vojna utvrda, opasana visokim zidinama za borbu, mjesto odakle se kontrolisao put, karavanski put još iz vremena Rimljana iz Srebrenice prema Zvorniku i dalje prema Bijeljini. Na tom potezu se odvajao put uz Drinjaču prema starom gradu Perin i dalje prema Vlasenici a još dalje prema Kladnju, Olovu i Sarajevu. Po nekim historičarima, utvrda na Kušlatu je i najstariji srednjovjekovni izgrađeni grad.

Po ulasku Osmanlija na prostore Bosne i Hercegovine na Kušlatu je bila predstraža, od dvanaest vojnika, koji su bili prethodnica za Fatihovo osvajanje Bosne. Tih dvanaest vojnika izgradili su malu drvenu džamiju kako bi obavljali dnevne namaze i ta mala drvena džamija preživjela je pet stoljeća, a zidane kule i utvrde pomalo su se obrušavale. I danas su vidljivi na mjestima ostaci zidova iz tog vremena. Naravno džamija je nekoliko puta obnavljana. Prvi put do temelja srušena je i zapaljena 1993. godina u agresiji Srbočetnika na Bosnu i Hercegovinu.

  Ponovo je obnovljena i rekonstruirana nakon povratka Bošnjaka u Podrinje i svečena otvorena krajem augusta 2013. godine…

Jednom prilikom sam čuo iz usta predsjednika Medžlisa Islamske zajednice Zvornik Mustafe Muharemovića, inače vrsnog poznavaoca historije, da je tvrđava Kušlat prije Osmanlija predstavljala srednjovjekovni utvrđeni grad. Iz ove utvrde štićeni su karavani, ali i obični putnici. Nakon dolaska Osmanlija, a iz duhovne i vjerske potrebe njihovih vojnika, nastala je Kušlat džamija. Za nju čuveni putopisac Evlija Čelebija veli da je Ebul Fethov, što znači da je izgrađena za vrijeme vladavine sultana Mehmeda drugog el-Fatiha ( Osvajača).

Sve historijske činjenice su ukazivale na burnu prošlost džamije u ptičijem gnjezdu, kako su ovu ljepoticu popularno zvali, međutim moja priča počinje malo ranije, odnosno nekoliko mjeseci ranije prije današnje džume u ptičijem gnjezdu. Naime, obnova džamije ponukala je mene i moju porodicu da obiđemo ovo mjesto u proljeće 2014. godine i tad sam se po prvi put ispeo na ovo duhovno mjesto Bošnjaka Muslimana.

Tada, zajedno sa mojom porodicom sam došao u obilazak džamije i nisam osjetio skoro ništa od duhovnosti mjesta. Kasnije ću shvatiti i zašto.  Očito je da sam se brinuo za svoju djecu, koja su vrlo živa i nestašna. Mladi tinejdžeri koji su željni dokazivanja, bili su mi ogromna briga, da se koje od njih dvoje, ne otisne i padne sa te strme i visoke stijene, koja se nadkučila nekoliko stotina metara nad asfaltni put i nabujalu rijeku.

Prenosila se legenda i pripovjedanje s koljena na koljeno na ovim krajevima, kako je neka vrlo pobožna žena, nekad davno, održavala  i čistila džamiju na stijeni, te da je imala dvoje malodobne djece za koje se brinula. Jedne prilike, dok je klanjala jedan od dnevnih namaza, njeno dvoje djece se igralo ispred džamije i jasno je čula urlike djece, koja poniru u veliku provaliju. Čvrsta vjernica nije prekinula namaz, nego je sklanjala namaz uzdajući se u Boga, da će zaštititi njenu djecu. Kad je završila namaz i predala selam, preplašena, utvrdila je da nema njene djece pa je brzo uskom stazom sišla u podnožje brda. Zatekla je svoju djecu kako se veselo igraju. Znala je da ih je Uzvišeni spasio i već sledeću noć je usnila kako njenu djecu sa visoke litice snose meleci, strepeći da li će ona pustiti ruke i prekinuti namaz jer da je pustila ruke u namazu, meleci, ta duhovna i nevidljiva bića, bi pustili ruke, na kojim su nosili njenu djecu.

Za legendu koja se prenosila nikada nije bilo čvrstih dokaza. Niko nije znao da li se zaista desila i kada se desila, no nije ni bitno. Bitna je možda golema pouka iz priče koja se prenosila i prepričavala. Pouka, proizišla iz te priče, da se insan uvijek treba uzdati u Stvoritelja.

Pješke uzbrdo, kozijom i nepristupačnom stazom, mala kolona je napredovala prema samom vrhu. S obzirom da postimo, put je težak, i naporan. Ubrzo smo prilazili džamiji i samom vrhu sa sjeveroistočne strane od sela Pahljevići.  Prođosmo pored starog mezaraja, sa razbacanim nišanima po šumi. Na jednom nišanu jasno je ispisana, arapskim brojevima, 1218. hidžretska godina, što je ukazivalo da je merhum preselio prije dvjesto i više godina…

Pouzdano se zna da ublizini nije bilo naseljenog mjesta u ta doba, pa je lahko zaključiti da se možda radi o vojniku i kompletno mezarje je možda vojničko mezarje, možda iz neke borbe, ili vojnici koji su umirali na službi ovdje na Kušlatu.

Ništa se pouzdano ne zna oko mezarja, sve su opet samo puki zaključci moji i mojih sagovornika: direktora kalesijske Gradske biblioteke Mehmeda Hodžića, novinara Fahre Sinanovića, Fajke Kadrića, Amira Dardagana i Kasima Suljića.

Mezarje je jedna zasebna priča, ako bi insan imao vremena da ga posmatra i analizira sa nekim stručnjacima iz te profesije, ali mi žurimo na namaz te nastavljamo dalje prema ljepotici koja se izvila na samom špicu stijene i preostaje nam najteži dio puta.

Put krivuda lijevo-desno, dok se praktično obmotava oko same ogromne stijene. Idemo kozijom stazom, uklesanim stepenicama u stijenu, na mjestima nekad davno popločanim. Zub vremena sve je pomalo nagrizao, te se stepenice na mjestima gube, utonule i propale u stoljetni humus i zemlju nastalu truhljenjem opalog lista sa drveća koje je uspjelo da se izbori i izraste na stjenovitom terenu.

Ipak, nakon borbe i savladavanja stijene, uspjeli smo se ispeti na sami vrh stijene odakle puca pogled na sve četiri strane svijeta. Pogled veličanstven, predstavlja raj za oči, ali i strahopoštovanje same stijene i brda, te ljudi koji su se odvažili u dalekoj prošlosti da tu izgrade srednjovjekovni grad u kamenu i prelijepu drvenu džamiju.

Pedesetak nas je, zaključujem onako bez da brojim ljude, koji smo došli sa svih strana, uglavnom iz Podrinja da obavimo džuma-namaz, na stijeni u drvenoj maloj džamiji.

Razgledanje i fotografisanje kratko i ubrzano traje, približava se vakat namaza, dok Kur'an uči Mustafa Muharemović koji će predvoditi džuma-namaz. Mustafa je gromada ljudska, čovjek koji je možda najzaslužniji insan u Zvorniku i šire za kulturna dešavanja nakon povratka Bošnjaka u Podrinje.

 

Onako nehotice uvirim u džamiju, da osmotrim unutrašnjost objekta obzirom da nikada još nisam ušao u tu prelijepu džamiju. Za oko mi zapadaju prostrti ćilimi sa orijentalnim detaljima, te dva drvena ogromna stuba isklesana onako sjekirom, što podupiru terasu  u samoj unutrašnjosti, na kojoj se isto tako klanja. Tarasa je takođe drvena i ručno svaki detalj isklesan oštrom sjekirom. Za ovaj poduhvat obično se koristi sjekira bradvinka.

Preljepi mihrab krasi dvije bakarne levhe, na kojim su utisnuta sa desne strane ime Allah na arapskom jeziku, a sa desne strane ime poslanika Muhammeda, mir neka je s njim i njegovim.      Majstor kujundžija potrudio se da do detalja sve izgleda prekrasno, te je pokazao svoju vještinu ručne izrade levhi u bakru. U desnom kutu prostorije drvena minbera, isto tako ručno izrađena, dok su drveni prozori na objektu rađeni mašinom i to je jedini detalj u džamiji koji je urađen mašinom.

U svakom momentu se može osjetiti duhovnost ovog mjesta, naravno to su mogli oni koji traže duhovnost na mjestu gdje sve vrvi od historije, gdje se vijekovima obavljala molitva. Meni u ušima iz dubine neke odzvanjao je derviški zikr koji huči kao rijeka, možda će neki drugi čuti nešta drugo blisko njihovom srcu ako budu pažljivo osluškivali.

Moj san i želja se konačno ostvarila jer sam sa te litice zaučio ezan, poziv za molitvu. Moram priznati kako mi se svaka dlaka naježila na tijelu, dok su suze navirale na oči. Ako bi me neko upitao – zašto,  vjerovatno to ne bih mogao objasniti, ali tako je bilo. Ezan, ta duhovna melahonična melodija, prolamala se kanjonom rijeke sve do Drine. Sa ushićenjem sam slušao eho mog glasa kako se odbija od okolna brda.

Svi oni koji imaju volju posjetiti Kušlat džamiju imat će priliku za to zadnjeg petka u mjesecu avgustu kada će se ponovo u ovoj džamiji klanjati žuma. Za taj dan predviđen je i cjelodnevni vjerski program. Očekuje se dolazak velikog broja Bošnjaka iz Podrinja, Kalesije, Sapne i drugih okolnih mjesta.

Azir Šabić