Sarajevska Sahat kula

Napijete se vode ‘sa Baščaršije’, bacite pogled preko ramena i u vidokrugu uspravno stoji, njeno veličanstvo, Sahat kula. Uslonjena još od 17 stoljeća ponosna stoji, do same Begove džamije. Odoliejeva što vatri, hudu vremenu, što atacima granata srpskog agresora sa okolnih brda duge četiri zime.

Napravljena da olakša čitanje vremena još u doba kad svi nisu imali sat na ruci. Ovo je poseba Sahat kula, sa posebnim satnim mehanizmom i malo ko zna, da na svijetu postoje samo dva takva satna mehanizma: Big Ben u Londonu i Sahat kula u Sarajevu.

Autor: Hamdo Čamo

“Nakon austro-ugarske okupacije vrhu kule je dodan i novi sat, od turske jednom, bio je star i morao zamijeniti, je doveo u Sarajevo dva sarajevskih trgovaca, jedan od njih Hašimaga Glođo, a drugi Mustafa Hadžikapetanović, iz Londona 1874.

Satni mehanizam je označen od strane Gillete i blag Croydon, a izrađen je u 1873., u Londonu.

Graditelj kule je Gazi Husrev-beg, jedan od najvećih bosanskih vakifa iz osmanskog perioda.Prvi pisani dokaz o tome datira iz 17. stoljeća. Toranj ima 76 drvenih stepenika, postroje nih u nizu kvadrata, na kojima se Muvekit penjao jednom tjedno za podešavanje vremena.

Sat se mora prilagoditi, jer pokazuje vrijeme “a la turca” (lunarni sat). Vjeruje se da je to samo (javno!) jedini sat na svijetu koji pokazuje vrijeme po lunarnom kalendaru.

Ovaj sat pokazuje tačno u podne u trenutku zalaska sunca u Sarajevu. U dvorištu Begove džamije je Muvakithana, gdje je, na temelju preciznih mjerenja i posuda s vodom tačno utvrđeno vrijeme molitve. U godini 1967. sat je popravljen, a ruke i brojevi spremljeni na sve četiri strane su pozlaćeni.“

Časovnik na Sahat-kuli pokazuje vrijeme prema lunarnom računanju vremena (ovo znači da se dan završava u momentu astronomskog zalaska sunca i da tada po ovom kalendaru nastaje novi datum). S obzirom na to da se dužina dana u toku godine skoro svakodnevno mijenja, pa, prema tome, i vrijeme zalaska sunca, ovaj časovni mehanizam je potrebno stalno podešavati. Podešavanje časovnika je dužnost muvekita koji, na osnovu tačnog određivanja vremena zalaska sunca, vrši potrebno korigovanje brojčanika na Sahat-kuli. Kada nastane zalazak sunca, ova Sahat-kula treba da pokazuje 12 časova.

SAHAT-KULA U SARAJEVU: JEDINA KULA KOJA POKAZUJE LUNARNO VRIJEME

 

SARAJEVO

* Na zapadnoj strani Begove džamije u pročelju Imareta stoji četvrtasta vitka kula, koja visinom dosiže šerefe munare džamije. Pri vrhu ove kule smješten je sat, koji se vidi sa sve četiri strane kroz prozore.

Ne zna se tačno kada je sagrađena sahat-kula, jer se ne spominje u Gazijinim zakladnicama. Najstariji joj spomen nalazimo u jednom djelu Ćatib Čelebije, turskog geografa prve polovice XVII. stoljeća. Tu on među ostalim kaže da kod Husrevbegove džamije ima sahat sa zvonom.8 Pri navali princa Eugena (1697.) stradala je sahat-kula, što se vidi iz jednog hudžeta, napisanog trideset godina kasnije, ali je popravljena.9 Ponovo je stradala 1831. i popravljena je 1832. U popravak je potrošeno 185 groša. Na ovom je objektu izvršen jedan manji popravak i godinu dana prije, a trošak je iznosio 15 groša. Isto tako popravlja na je 1177. (1762./63.) iznosom od 895 akči.10 Gornji dio ove kule prezidan je četiri godine prije okupacije. Ovom prilikom uzidan je današnji sat, dobavljen iz Engleske. Iz Londona donijeli su ga sarajevski trgovci Hašimaga Glođo i Mehaga Hadžikapetanović.11

Prije toga bio je na staroj sahatkuli samo jedan otvor prema dvorištu Begove džamije, koji se i danas vidi.12

Godine 1874. sagrađena je u Sarajevu na Vratniku, uz džamiju Divan-katiba Hajdar-efendije (Bijela džamija), nova sahat-kula od drvenog materijala, i u nju je smješten stari sat s Gazi Husrevbegove sahat-kule. Ta sahat-kula radila je do izgradnje stare kasarne, koja je stajala na mjestu današnje Jajce kasarne. Kako je bila od drvenog materijala, a prilično visoka, to se vojni erar i mahaljani pobojavahu da je vjetar ne sruši, i zbog toga je oborena 1890., a sat je smješten u susjednu džamiju. Sve troškove oko ove sahatkule snosio je Hadži Salihaga Ramić,13 kazandžijski trgovac. O satu je vodio brigu Avdija Sabljar, zvaniDedo.14

Husrevbegova sahat-kula popravljana je i u ovom stoljeću, i to 1931. i 1955. godine. M u v e k i t h a n a . Sve od polovice prošlog stoljeća nije ovdje bilo muvekithane. Muvekithana u dvorištu Gazi Husrevbegove džamije podignuta je 1859. godine, troškom istog vakufa. Od osnutka do danas snabdjevena je dobrim zidnim satovima i spravama za određivanje visine sunca. U starije doba određivala se visina sunca r u b t a h t o m od drveta, to jest astrolabiumom u obliku kvadranta, proračunatim za sarajevski meridijan, ali danas je taj instrument zamijenjen modernim sekstantom na zrcala, u koga sitni nonius dozvoljava tačno određivanje visine sunca. Mjerenje visine sunca potrebno je, jer se po njemu ustanovljava tačno kolanje satova i zalaz sunca, a po ovome doba akšama (zapad sunca). Prema akšamu određuju se ostala četiri doba namaza (dnevnih Gazi Husrevbegova sahat-kula u Sarajevu molitava kod muslimana).

Ovo ustanovljavanje tačnog vremena dužnost je m u v e k i t a.16 Prvi muvekit je bio Salih efendija Hadžihuseinović s pridjevkom Muvekit. Tu službu vršio je 30 godina (umro 12. III 1888.). Iza sebe ostavio je jedno astronomsko djelo i spomenutu turskim jezikom napisanu povijest Bosne (Tarihi dijari Bosna) i jedan globus, koji je sam napravio, a koji se sada čuva u Gazi Husrevbegovoj biblioteci. 17 Po njegovoj smrti službu je vršio najprije njegov stariji sin Husein efendija, a po smrti ovoga Akif efendija (umro 1937). Od 1937. muvekit je prof. Muhamed Pašić, koji i danas vrši ovu službu. Muvekit upravlja i sahat-kulom. U posljednjih šezdesetak godina popravljao je sat sanacija Ibrahimaga Musakadić,18 a sada to obavlja njegov sin Faik.

Sahat-kule su građene ponajčešće u centru čaršije dotičnog mjesta, ali ih ima koje su sagrađene i u oboru nekih tvrđava (Maglaj, Tešanj, Gradačac, Počitelj i Trebinje).

Danas ima u Bosni i Hercegovini u svemu 19 sahat-kula, i to 2 u Travniku i po jedna u Banjoj Luci, Donjem Vakufu, Foči, Gornjem Vakufu, Gračanici, Gradačcu, Hlivnu, Jajcu, Maglaju, Mostaru, Nevesinju, Počitelju, Prozoru, Pruscu, Sarajevu, Tešnju i Trebinju. Osim ovih, bile su 1878. još dvije, i to: jedna u Stocu, a druga u Sarajevu uz Bijelu džamiju. Ova zadnja bila je sagrađena 1874. od drvenog materijala i u nju je smješten sat sa Gazi Husrevbegove sahat-kule. Kako se kod Svaka sahat-kula ima po jednog službenika, koji navija sat i koji se brine da on tačno ide. Ti se satovi navijaju obično jedanput tjedno. Prije su ti satovi išli a la turca, a danas ih ima, koji idu po srednjoevropskom vremenu. Donedavno su vodili brigu o sahat-kulama razni vakufi, a sada ima i narodnih odbora, koji se za njih brinu, smatrajući ih utilitarnim objektima lokalnog značenja. Na satovima ovih kula vršile su popravku sahačije.

Od druge polovine XVI stoljeća grade se po Turskom Carstvu sahat-kule, jer su tada kao i kasnije, kako je to već spomenuto, bili džepni satovi, zbog velike skupoće, dosta rijetki. O tome ima zanimljivih podataka u putopisu Francuza Poulleta, koji je prošao Bosnom godine 1658. Baš zbog te oskudice takve sahat-kule gradili su pojedini dobrotvori, mahom vakifi.

Još u Starom vijeku osjetila se potreba mjerenja dnevnog vremena. Babilonci su podijelili dan u 12 dvostrukih sati ili kapsu po 120 minuta. Njihov je izum i s u n č a n i s a t ili sahat. Prvi takav sat nastao je u Babilonu 640. godine prije naše ere. Noću su mjerili vrijeme pomoću kretanja zvijezda. Nešto kasnije pronađeni su pješčani i vodeni satovi. Ovim satovima služili su se ljudi i nakon pronalaska m e h a n i č k o g s a t a .

Mehanički satovi javljaju se u Srednjem vijeku, i to najprije na tornjevima. Sistem kotača u tim satovima pokretali su regulatori, zvani p e r o . Od XI. stoljeća grade se ure ili časovnici, koji iskucavaju satove. Kasnije se javljaju i s t o – n i s a t o v i . Godine 1500 napravio je P e t a r H e n l e i n , bravar u Nurnbergu, prvi d ž e p n i sat. Taj je sat usavršio holandski fizičar i matematičar C h r i s t i a n H u y g e n s (1629-1695). Sve do XIX stoljeća satovi su proizvod obrtnika, a centar njihove proizvodnje bila je Engleska. Zbog toga su bili i rijetki i skupi, pa su ih mogli nabaviti samo bogatiji ljudi, a siromašniji svijet služio se satovima na tornjevima. U tu svrhu građene su kod nas s a h a t – k u l e . 1 U augustu 1493. opremila je Republika sv. Vlaha jedan sat na uzdarje hercegovačkom krajišniniku Sulejman-begu, koji je rezidirao u Foči. Dr. Ćiro Truhelka primjećuje kako je taj sat bio možda prvi, koji je prokucao na bosanskom zemljištu.

Satovi u sahat-kulama, kako je već rečeno, uvijek su spojeni sa zvonom. Tek od novijeg vremena znamo nešto i o provenijenciji tih satova. Današnji sat u Sarajevu nabavljen je godine 1874. u Engleskoj, a satovi u Maglaju, Tešnju, Gračanici, Gradačcu i Foči nabavljeni su poslije godine 1878. u Beču. Isto su tako i zvona različitog porijekla. Njih su Turci ovamo donosili obično kao ratni plijen. Zvono, što je do godine 1879. stajalo na sahatkuli u Hlivnu, saljeveno je 1479., a sahat-kula je sagrađena iza 1659., i, prema tome, ono nije lijevano za ovu svrhu. To se zvono danas nalazi u franjevačkom samostanu na Gorici kraj Hlivna. Zvono na sahat-kuli u Banjoj Luci je iz godine 1501., a u Pruscu iz godine 1633. Obadva ta datuma zabilježena su na samim zvonima. Za zvono pak što je bilo u Počitelju, priča se ondje da je doneseno s Krete nakon njenog pada pod Turke (1669.). O tome govori i Salih efendija Muvekit u svojoj još neštampanoj, turskim jezikom pisanoj H i s t o r i j i B o s n e (Tarihi dijari Bosna). Po Muvekitu, na tom je zvonu bila urezana godina 1675., i, prema tome, to ne bi moglo biti tačno, jer je zvono lijevano 7 godina nakon pada Krete. Možda se tu radi o nekom drugom zvonu, koje je zamijenjeno kasnije onim, na kome je bila urezana godina 1675. Slušao sam u Gradačcu kako je staro zvono na tamošnjoj sahat-kuli bilo doneseno iz Šapca nakon sloma Prvog srpskog ustanka (1813.) i da je skinuto i opet preneseno u Šabac godine 1919.

I u Bosni su se lijevala zvona. U Sarajevu je postojala Zildžijska (Zvonarska) čaršija. Oko 1815. radilo se o prenosu jednog zvona iz Sarajeva u Travnik, sigurno za sahat-kulu u Gornjoj čaršiji, koja je u to vrijeme popravljana.5 Sahat-kule su građene ponajčešće u centru čaršije dotičnog mjesta, ali ih ima koje su sagrađene i u oboru nekih tvrđava (Maglaj, Tešanj, Gradačac, Počitelj i Trebinje).

Od velikog požara u Travniku (godine 1903.) ne radi sahat-kula na Musali, a od godine 1917 ne rade još neke, jer su austriske vlasti skinule zvona, da od njih prave municiju. U prošlom ratu prestale su raditi sahat-kule u Foči, Gračanici i Donjem Vakufu. Ta posljednja ostala je i bez krova. Jedina je stolačka sahat-kula porušena prije kojih tridesetak godina, dok sve ostale stoje uzgor i pod zaštitom su Zemaljskog Zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirodnih rijetkosti u Sarajevu, i podaci, koje ovdje iznosim, daju se kao uvodna studija za konzervatorske radove na toj vrsti spomenika.

Svaka sahat-kula ima po jednog službenika, koji navija sat i koji se brine da on tačno ide. Ti se satovi navijaju obično jedanput tjedno. Prije su ti satovi išli a la turca, a danas ih ima, koji idu po srednjoevropskom vremenu. Donedavno su vodili brigu o sahat-kulama razni vakufi, a sada ima i narodnih odbora, koji se za njih brinu, smatrajući ih utilitarnim objektima lokalnog značenja. Na satovima ovih kula vršile su popravku sahačije.

Od druge polovine XVI stoljeća grade se po Turskom Carstvu sahat-kule, jer su tada kao i kasnije, kako je to već spomenuto, bili džepni satovi, zbog velike skupoće, dosta rijetki. O tome ima zanimljivih podataka u putopisu Francuza Poulleta, koji je prošao Bosnom godine 1658. Baš zbog te oskudice takve sahat-kule gradili su pojedini dobrotvori, mahom vakifi. Tu su ustanovu preuzeli Turci iz Srednje Evrope. Prvu sahat-kulu podigli su u onovremenom carstvu u makedonskom Skoplju između godine 1566. i 1572., donesavši onamo sat iz zauzetog Sigeta. To nam kaže jedan Francuz koji je prošao kroz Skoplje 1572. i koji u svojim putopisnim bilješkama ističe kako su Turci doveli i majstora iz Sigeta, koji vodi brigu o satu i prima za to veliku plaću. Taj putopisac posebno ističe kako Turci vole i cijene satove i kako je to jedini j a v n i sat u cijeloj Turskoj.6 Je li bilo baš tako, zasada se ne da utvrditi. Ne samo Turci, nego i drugi islamski narodi cijenili su sat, jer im je bio potreban za vršenje pet dnevnih molitava koje padaju na tačno određeno vrijeme. To je bio i jedan od glavnih razloga, što su ti islamski narodi u Srednjem vijeku i kasnije proučavali astronomiju mnogo više od drugih. Među brojnim spomenicima kulture, što ih je naš Zavod popravio i u red doveo, ubrajaju se i neke sahat-kule.