Kalesijske novine Kalesijske novine
Svi smo čuli za narodne pjesme i narodne priče i pripovijetke. Dok sam bio mali (da,da, i ja sam nekad bio mali), razmišljao sam o tome zašto se zovu narodne pjesme i narodne priče. Znao sam – nema šanse da su nastale tako da se skupi narod na jednom mjestu, pa onda jedan kaže jedan stih, drugi kaže drugi stih, treći kaže treći, tako se svi izredaju i sastave pjesmu. Pa se zato zove narodna pjesma. Ili narodna priča. U školi ću naučiti da su te narodne priče i pjesme nastajale u vrijeme kada se pjesme nisu zapisivale, već bi onaj ko je sastavio, izmislio, neku pjesmu, ili priču, recitovao je na sijelima ili drugim skupovima ljudi. Kasnije bi i drugi naučili tu pjesmu napamet pa su je i oni kazivali na nekim drugim sijelima. More bit’ da su u početku ovi drugi i govorili ko je prvi izmislio pjesmu/priču, ali se vremenom zaboravilo ime autora pa je tako pjesma postala – narodna. To je bilo prije više stotina godina, kad se manje pisalo i zapisivalo. Danas nema novih narodnih pjesma i pričama. Postoje umjetničke priče i pjesme. To su one pjesme kojima se zna ime autora.
Ali, postoji velika mogućnost da i danas, u 21. vijeku, dobijemo novu novcatu narodnu pjesmu. Zahvaljujući ovom čudu zvanom Facebook, narod mi ukrade pjesmu, prisvoji je. Hajd što je prisvojiše, mene neki proglašavaju plagijatorom.
Riječ je o pjesmi „A Bosne ima“, mojoj „rođenoj“ pjesmi, ja je izmod'o, izmislio, sastavio, napisao i objavio prvo na svom profilu, a kasnije je objavljena, s mojim imenom i na nekim drugim portalima i u listu „Preporod“.
Nastala je tako što sam neke historijske fakte o Bosni posložio u stihove, uobličio u pjesmu. Poentirao sam stilskom figurom paradoks u zadnjem stihu – ima da ga nema.
Pjesma ide ovako:
A Bosne ima
Bilo nekad Rimsko carstvo i bili Rimljani u Bosni. Danas nema Rimskog carstva, a ima Bosne.
Bilo nekad Osmansko carstvo i bili Osmanlije u Bosni. Danas nema Osmanskog carstva, a ima Bosne.
Bila nekad Austro-Ugarska monarhija i bili Austro-Ugari u Bosni. Danas nema Austro-Ugarskog carstva, a ima Bosne.
Bila nekad Jugoslavija i bili Jugosloveni u Bosni. Danas nema Jugoslavije, a ima Bosne.
Hoće li još neko da okupira Bosnu?
Bujrum, samo neka zna, poslije – ima da ga nema!
Haman da se mnogima svidjela pa su je i drugi dijelili na svom FB profilu. Mnogi i bez navođenja imena. Drugi preuzimali od njih. I tako se zaturilo ime autora. Može se pročitati i na mnogim portalima bez imena autora, kao na udrimuski.ba.
Meni, autoru te pjesme, drago je da se čita, da se dopala ljudima, ne zamjerim što se navodi bez moga imena jer vjerujem da tu nema zle namjere. Ali, da bi mi bilo draže da se navede i moje ime uz nju – bi. Što jest jest, da se ne lažemo.
Zanimljivo je da me, žargonski rečeno, „pođonio“ i bosanski general Sulejaman Vranj. U intervjuu za potal bosnjaci.net, objavljenom 29. marta 2016. godine, odgovarajući na posljednje pitanje „Koja je Vaša poruka? – general Sulejman Vranj odgovara:„ Poručio bih svim borcima da ostanu na fonu poruke našeg Vrhovnog komandanta izgovorene na Olovskom ratištu čija je suština “Imat ćete onoliko prava poslije rata koliko se budete izborili za njega”. U odgovoru onom pripadniku četničkog pokreta, koji kaže između ostalog da će u BiH biti rata, želim poredati neke historijske činjenice.
Bilo nekad Rimsko carstvo i bili Rimljani u Bosni, danas nema Rimskog carstva, a ima Bosne.
Bilo nekad Osmansko carstvo i bile Osmanlije u Bosni, danas nema Osmanskog carstva, a ima Bosne.
Bila nekad Austro-Ugarska monarhija i bili Austro-ugari u Bosni, danas nema Austro-ugarskog carstva, a ima Bosne.
Bila nekad Jugoslavija i bili Jugosloveni u Bosni, danas nema Jugoslavije, a ima Bosne…
Hoće li još neko da okupira Bosnu… bujrum…., samo nek se zna da poslije toga, i njega ima da nema…“
Jesu ovo historijske činjenice u pjesmi, ali nigdje niti u jednom historijskom djelu nisu poredane na ovakav način kako sam ih ja poredao u pjesmi. No, nigdje general Vranj da kaže: kako se navodi u pjesmi, kako kaže Sinanović ili na sličan način da skrene pažnju na autora, da da do znanja da navodi nečije riječi.
Helem, halal bilo i generalu Vranju. On me makar nije uvredio, nije me nazvao plagijatorom, kao što je to učinio izvjesni E.S. koji je na doslovce napisao: „Tekst je dobar, ali je plagijat. Nemojte se potpisivati i kititi tuđim perjem.“ Dotični zna da sam ja plagijator, ali, kako i sam kaže, ne zna ko je autor. Zanimljivo. Halal i njemu bilo. Nije on kriv što ne zna.
Pjesmu sam prvi put objavio 20. jula 2015. godine na svom FB profilu.
Znam da se pjesma govori u programima povodom Dana Nezavisnosti i Dana državnosti. Kolegica Amela Isanović redovno, u Švedskoj, ovu pjesmu uvrsti u program svečanog obilježavanja Dana nezavisnosti ili Dana državnosti. I uvijek traži dozvolu za korištenje pjesme. I obavezno navede ime autora. I Enisa Šojko, muzička urednica na BHR1, neki dan je tražila dozvolu da koristi pjesmu.
Kad sam jednom korisniku društvene mreže Facebook skrenuo pažnju da je objavio moju pjesmu bez potpisa, on mi se uljudno izvinio, naveo da je pjesmu našao na internetu i da nije znao ko je autor. Kako kaže, mislio je da je autor „rahmetli predsjednik“. Mislio je na Aliju Izetbegovića. Još mi je na kraju u šali predložio: „Mislim da je najbolje da je uvakufiš, ovako će ti je svakako ukrasti.“
Drago mi je da se pjesma „primila“ kod Bosanaca. Niko ne mora tražiti dozvolu da je koristi, slobodno je uzmite, ali, ako vam nije štagod, napišite i ime autora. Jer, narod zna da to nije narodna pjesma. Nego pjesma potpisnika ovih redova.
Sličnu sudbinu doživljava i moja književna crtica, književni zapis o nama Bošnjacima pod naslovom „Ima jedan Bošnjak“, objavljena u knjizi „Kuća na dva sprata plus potkrovlje“. I ovo se objavljuje na portalima, čita u raznim prilikama, čak i neki imami na hutbama to govore. Sa tekstom „Ima jedan Bošnjak“ snimljeni su i nekakvi video klipovi, koji se mogu naći na kanalu youtube.
Kada je riječ o mom književnom radu, ne mogu se pohvaliti da imam bogat književni opus, malo toga sam objavio, ali skoro sve što sam napisao, „primilo“ se kod čitalaca. Tako je akademski glumac Nermin Hodžić, u saradnji sa TV Neon, uradio ekranizaciju mojih ratnih pisama objavljenih u knjizi „Merhaba, amidža“, a dva kraća dramska teksta za djecu „Učenička demokratska stranka“ i „Ekskurzija“, objavljena u knjizi „Čarolija školske bine“, koju je uredio Zejćir Hasić, izvode se u osnovnim i srednjim školama širom BiH.
Da sam neskroman, rekao bih da sam jedan od citiranijih savremenih bh. književnika. 🙂
F. Sinanović
