Kalesijske novine Kalesijske novine
U organizaciji JU BKC “Alija Izetbegović” Kalesija 28. novembra održan je 19. Festival izvorne muzike. Na Festivalu su učestvovale grupe iz svih dijelova BiH.
Ono što treba posebno istaći jeste okrugli sto, koji je održan u prostorijama BKC-a, na kome su učestvovali, kao moderator, Enisa Hajdarević Šojko, urednica BH radija 1, Fahrudin Sinanović, direktor BKC-a „Alija Izetbegović“ Kalesija, Alija Džafić, savjetnik načelnika Općine Kalesija, Rusmir Djedović, Tomo Nagradić, Ružica Ivić, Mustafa Bjelić, Nermin Hodžić. U radu okruglog stola trebala je učestvovati i Tamara Karača Beljak, sa Muzičke akademije u Sarajevu, ali zbog privatnih obaveza nije mogla doći.
U nastavku pismo dr. Tamare Karača Beljak prenosimo u cijelosti.
Poštovani i dragi prijatelji,
neizmjerno me je obradovala vijest da se na Preliminarnoj otvorenoj listi nematerijalnog kulturnog nasljeđa Federacije BiH, konačno našlo i pjevanje uz pratnju šargije/tambure i violine. To pokazuje da su vaša višegodišnja nastojanja vezana za promoviranje ovog jednistvenog ali i iznimno popularanog muzičkog fenomena polučila dobar rezultat. S druge strane pokazuje se da i šira bosanskohercegovčka javnost prepoznaje naše raznolike muzičke identitete.
Kao etnomuzikologinja uvijek postavljam pitanje: Kako proučavati bosanskoherecgovačku tradicijsku/narodnu muziku ? Posve je jasno da se tradicijskom/folklornom muzikom Bosne i Hercegovine možemo baviti iz ugla zapadnoeuropske muzike, usmjeravajući svoju pažnju na melodiju, ritam, metar i harmoniju. To bi bile formalističke metode?
No, tome neizostavno moramo dodati i promatranje izvođačkih konteksta, kao i razumijevanje repertoara, ideja, različitih aktivnosti vezanih uz muziku te materijalnih kultura muzike. Kada je tradicijska muzika u pitanju, ponekad teško prihvatamo činjenicu da je ona smisleno organiziran zvuk, ponašanje koje se rukovodi pravilima, odnosno koje se odvija na temelju njih, iako se naravno, slobodno i spontano izvodi i spontano sluša, prihvaća, usvaja, opet izvodi i dalje prenosi. Posve je jasno da se u tom kontinuumu javljaju varijante i uzajamne prilagodbe. Tako etnomuzikološka zadaća, između ostalog, postaje otkrivanje i razumijevanje tih pravila i principa, da bi razumjeli kako oni funkcioniraju zajedno kroz ideje o muzici određene lokalne zajednice.
Dakle, etnomuzikolozi se bave svjetovima unutar svjetova bosanskohercegovačke muzike, odnosno bave se zvučnim krajolicima naše zemlje. Iako se svaki muzički svijet može činiti čudnim na početku, vrlo brzo naučimo da su svi jasno organizirani i imaju jasnu svrhu.
Uočit ćemo da tradicijska muzika nije skupina netaknutih pjesama, nego fluidni, interaktivni, isprepleteni, preklapajući zvučni krajolik u kojem ljudi u istom danu mogu slušati svoje pretke, roditelje, komšije, vlastite cd-ove. Pri tome mislimo o ljudima kao muzičkim “aktivistima” koji biraju što najviše vole, pamte ono što najbolje rezonira s njima, zaboravljaju ono što im se čini irelevantno i ostaju otvoreni za nove muzičke izazove. Onima svjesnim činjenice da su muzičke kulture dinamične a ne statične i da se mijenjaju oviseći o unutarnjim i vanjskim imputima. Onima koji svoju muzičku historiju propituju i iznova shvaćaju.
Nerijetko su naše predodžbe o tradicijskoj muzici rezultat ponude različitih medija (audio i video zapisa), pri čemu zaboravljamo da muzičke pojave smatramo tradicijskim, odnosno u širem smislu folklornim, kada su proizišle iz žive prakse u koju su ih njihovi izvođači slobodnom voljom uključili, te da ovi izričaji žive u neposrednom kontaktu određene zajednice. Stoga, folklorna (tradicijska) muzika po svom ukupnom entitetu postoji da se izvodi, a tek onda da se sluša.
Svjesni činjenice da svaki pogled na predajnu kulturu, pa tako i na tradicijsku muziku može biti na ovaj ili onaj način iznenađujući ‒ pozitivan ili negativan, etnomuzikolozi propituju prostor susretanja tradicijskog ‒ umjetničkog ‒ medijskog ‒ popularnog, otvarajući tako široko polje tumačenja i doživljaja. Tako iskoračujemo iz uobičajenih ili očekivanih okvira. Uspostavljamo novu relaciju prema tumačenju bosanskohercegovačke muzičke tradicije. Učimo da je muzika dinamična, mijenja se i prilagođava ekspresivnim i emocionalnim željama izvođača. Da je muzika velika ljudska sila koja prevazilazi uske političke, socijalne i vremenske granice. Sila koja nudi područja gdje ljudi mogu pričati, pjevati, svirati i dosezati jedni do drugih na načine koji ne dopuštaju statusne i prostorne barijere.
Na koncu, želim vam lijepo druženje uz pjesmu i svirku, s nadom da će ono što baštinite biti prepoznato i na svjetskoj razni.
Lijepo vas pozdravljam!
