Kalesijske novine Kalesijske novine
Tekst Kalesijca Asmira Mešića, objavljen pod naslovom “Zašto više ne volim Njemačku” na portalu www.sportske.ba, izazvao je veliku pažnju javnosti. Tekst prenosimo u cjelosti:
Piše: Asmir Mešić
– Jednog junskog dana 1996. kupio sam sebi auto i satelitsku antenu. Od tada do danas intenzivno pratim njemački fudbal, Bundesligu, FC Bayern i njemačku reprezentaciju. Oni mi dođu nešto kao zamjenska reprezentacija na ovim bjelosvjetskim dešavanjima na kojima je iluzorno očekivati svoju pravu.
Helem, nikada u ovih 25-26 godina nisam mogao ni pomisliti da će mi biti drago kada njemačka reprezentacija ispadne iz ovakvog takmičenja. Večeras prvi put jeste.
A sve zbog ove slike i onoga što joj je prethodilo.
Dakle, otkako je organizacija takmičenja dodijeljena Kataru traje priča u njemačkim medijima o podmićivanju FIFA-e, o nepoštivanju ljudskih prava, o zabrani slobode govora, o užasnim neljudskim uslovima rada stranih državljana u Kataru, o desetinama hiljada smrtnih slučajeva među tim radnicima, o groznoj klimi, o nedostupnosti alkohola, o bla-bla-bla…
I onda, pred sami početak prvenstva, njemački fudbaleri umjesto na loptu, strategiju i taktiku, pažnju i koncentraciju usmjeravaju na politiku, na slanje snažne poruke, na ispravljanje krivih Drina. Jasno i odlučno poručuju svijetu da će njihov kapiten Manuel Neuer nastupati sa kapitenskom trakom koja simbolično podržava nekoliko slova abecede koje država Katar strašno mrzi a Nijemci, eto, jako vole. Manuel čak jasno i odlučno poručuje svijetu da je spreman snositi sve posljedice tog čina ma koliko novca morao platiti iz svog džepa. Međutim, ipak odustaje nakon najave FIFA-e da će takva gesta minimalno polučiti neki karton a za dalje će se vidjeti.
Na kraju, tojest na početku prve utakmice, cijela reprezentacija šalje ne baš tako jasnu političku poruku ali jasnu fudbalsku poruku da ih više zanima politika nego sport kojim se bave, od kojeg (vrlo raskošno) žive i zbog kojeg su i došli u omraženi Katar. U njemačkom sportskom studiju priča se o tom gestu i daje se podrška hrabrim igračima, a tek kasnije se analizira katastrofalna postavka ekipe, igra i poraz od Japana.
I ne bi tu nikakvih problema ni bilo, imali bi oni moju bezrezervnu podršku da se ne radi o još jednom od bezbroj slučajeva licemjerstva, predrasuda, neinformisanosti i pogrešne informisanosti.
Prvo, insistiraju na poštovanju „drugačijeg“ na način da nameću svoje vrijednosti i principe u državi koja je izabrala da bude drugačija po tom pitanju. Dakle, možeš biti drugačiji, ali ne onako kako ti hoćeš! Budi drugačiji po našoj definiciji drugačijeg!
Drugo, jedan Adidasov dres košta više nego mjesečna plata radnika koji ga prave u raznim Kambodžama, Vijetnamima, Kinama, Bangladešima, u kojima, eto, radnici uriniraju od sreće s obzirom na uslove u kojima rade. Mnogo je napisano o uslovima rada, o utjecajima tog brenda i sličnih njemu na okoliš i tome slično i tako dalje, bla-bla-bla.
Treće, i ptice znaju da su i oni kao i Katar prethodnu organizaciju prvenstva dobili na isti ili sličan način.
Da zaključim: drago mi je zbog njih – poslali su poruku koju su željeli, sad se pakuju da bi se na vrijeme odjavili iz hotela, a ostali će nastaviti uživati u fenomenalnim uslovima koje im je Katar pripremio, u najboljem i najneizvjesnijem prvenstvu do sada, u neviđenom gostoprimstvu domaćina…
Neće mi biti teško izabrati ekipu za koju ću navijati.
