Nedjelja , 24. Novembra 2024.

Bošnjaci imaju učiti šta od Kosovara

pravaKad će prestati cirkusijada i maltretiranje bošnjačke djece iz Konjević Polja čiji roditelji ne žele, niti treba da žele, da im djeca idu u školu i uče ono što se drugima sviđa. Tačnije: slijede zakone i pravila koja su donešena bez bošnjačkog učešća. Zapravo, bošnjačkoj djeci se zabranjuje da uče ono što se tiče njihovog naroda i domovine Bosne i Hercegovine. Ima li to ikakve logike? Na ovo pitanje odgovor zna samo Bog. Jer i kad “prestane”, maltretiranje će da traje, dalekovidan bi insan mogao zaključiti. Teško je insanu da ostane ravnodušan na sve to, a još je teže kad osjeća da se stvari neće promijeniti. Jer, na prostoru Bosne i Hercegovine, identične stvari i objekti izgledaju sasvim različiti. Ni dva kad gledaju u isto, ne vide to na isti način, pa makar stajali jedan pored drugog. Dva kad tumače, tumače na različite načine pa makar bili iste stručne spreme i istog zvanja. Čemu će to odvesti? – pitanje je koje se samo od sebe nameće svakom normalnom čovjeku.

U okupiranom dijelu Bosne i Hercegovine nakon genocida i istrebljenja Bošnjaka, Karadžićevi i Mladićevi nasljednici, ali i dobar dio njihove populacije je stekao dojam, da se time steklo pravo na imovinu protjeranih i pobijenih. Međutim, Daytonskim (ne)sporazumom, preživjelim žrtvama genocida su obnovljena osnovna prava: na život, slobodu, povrat imovine, školstvo, zdravstvo…

Istini za volju nasljednici agresorske politike su primorani od strane međunarodnog faktora, da omoguće pravo na povrat imovine. Što se tiče drugih prava, oni su sebi protumačili da ta prava će ovisiti upravo od njih i da će često za to, povratnici se trebati obraćati njima, da se mole za mrvice prava. Tako su oni prihvatili i protumačili Daytonski (ne)sporazum. Ako se malo ozbiljnije prostudira cjelokupna situacija, izgleda kao u srednjem vijeku, što se tiče slobode, školstva, zdravstva. Da zlo bude veće povratnici su u većem dijelu manjeg entiteta se pomirili s tim. Konjević Polje je jedan od rijetkih svijetlih primjera borbe za svoja prava, koja su povratnicima u manjem bosanskohercegovačkom entitetu, na njihovoj zemlji u mnogo čemu uskraćena. Tako, kad se dovede mak na konac ispadne da dobar dio krivice pada i na same povratnike. Ali međutim, uzimajući u obzir činjenicu da je povratnička populacija najnemoćnija u svakom pogledu, onda taj dio krivice bi radije trebalo pripisati onima koji kroje zakone, koji drže vlast, koji predstavljaju povratnike. U cijeloj ovoj zbrci (koja traje od 1992. god.), postoje samo dvije mogućnosti. Prva, da je politički dogovoreno da se patnja povratnika produžuje unedogled; druga, da tamošnje vlasti neće namjerno da razumiju osnove ljudskih prava. Neće da pomognu povratnicima da koriste ta prava. Još jedan faktor koji je bitan za sve to, je shvatanje suštine problema. Suština je u želji, da se prava ostvare. Kao dobar primjer mogu poslužiti Albanci s Kosova, kojima je Milošević (balkanski kasapin i jedan od incijatora agresije na Sloveniju, Hrvatsku, Bosnu, Kosovo), ukinuo autonomiju, zabranio pravo na školstvo… Albanci nisu tražili mrve prava od onog ko im ukida ta prava, nego su se samoorganizirali i istog trena krenuli s nastavom na albanskom jeziku po privatnim kućama i u improvizovanim prostorima, dok se nisu bolje snašli. Tako je bilo i kad su Srbija i Crna Gora počele okupaciju Kosova. Na hiljade i hiljade Albanaca širom Europe i SAD su napustili poslove uputivši se da brane svoju svetinju. Oni koji su ostali u dijaspori organizirali su fondove, slali svaki oblik podrške Kosovu. Imaju li Bošnjaci šta sveto?! Nemoć, politička lijenost, neorganiziranost Bošnjaka su činjenice, koje daju današnju sliku hiljadugodišnjoj zemlji Bosni i Hercegovini. Bošnjaci će tražiti mrvice sve dok ne izađu iz mraka, koji ko zna zašto ne može a samo Bog zna kad će i hoće li ispariti iz njihovih glava. Za dva mjeseca, maltretiranja (koje traje mnogo duže ali za ova dva mjeseca je primjetno većini), političenja i sjedničenja, za novac potrošen u te svrhe se mogla škola napraviti u Konjević Polju. Po Tuzli, ali i širom Bosne i Hercegovine, mladi kadar jedva čeka da dođe da radi. Može se imati kvalitetan kadar, ali…?

Ne treba se osvrtati ni na šta, nego jednostavno ignorirati sve što ugrožava prava građana i povratnika. Bošnjaci moraju shvatiti da je međunarodni faktor tu privremeno. Ključ bošnjačkih prava je u njihovim rukama. Nema zlatnih ribica, niti čarobnih štapića. Neće ″gospođa” Europa priteći u pomoć! Bošnjo, kad ti trebaš ono što te slijedi, ono što je tvoje i po Božijim i ljudskim zakonima. Znaj, Bošnjo, u suprotnom neće se dvoumiti. U se, Bošnjo, i u svoje kljuse. Dok to, Bošnjo, ne shvatiš, lutat ćeš po svijetu po tuđoj zemlji ili ćeš moliti za šaku prava na svojoj!

Također pogledajte

Adnan Spahić: Bio jednom jedan prosjak

Piše: Adnan Spahić Čekajući tetku da završi neke pretrage na UKC Gradina u Tuzli, parkirah …