Naše su se suze okamenile, ali teku

Napori Instituta za nestale osobe Bosne i Hercegovine da dođe do istine o svima onima koji su tokom odbrambeno-oslobodilačkog rata u Bosni i Hercegvini 1992.-1995.godine pali u agresorske ruke teško mogu uroditi plodom, plodom koji bi zadovoljio ucviljene duše koje već godinama tragaju za svojim najmilijima.

Oni koji mogu pomoći da se dođe do istine, prije svih međunarodna zajednica, šute. Ne žele ili neće da otklone prepreke koje stoje na putu do nje. Neće! Da li zato što ne želi ili zbog prikrivanja, eventualne, vlastite odgovornosti za dešavanja u dijelovima naše zemlje koji su bili pod ingerencijom njihovih zaštićenih zona.

Najuporniji tragači za istinom jesu, svakako, porodice nestalih. No, one se već godinama vrte u krug, nailaze na zid šutnje, na zid preko kojeg je teško preći.

Kažu da vrijeme najbolje liječi rane. Međutim, kako vrijeme odmiče naše rane, rane na koje smo tokom agresije na našu zemlju privijali mehleme zvane “zaštićena zona Ujedinjenih nacija” ne zacjeljuju. One se otvaraju sve više i više.

Usta mnogih domaćih i međunarodnih zvaničnika puna su, navodne, brige o sudbini nestalih, ali njihove duše, njihova srca, prazna su. Iz njih ne odiše spremnost stvarne pomoći da zacijele rane onih koji su ostali bez svojih najmilijih, rane onih koji su na svojoj koži osjetili golgotu genocida.

Oni koji znaju lijek, ne uključuju ga u terapiju.

Oni koji znaju istinu, šute.

Oni koji imaju moć, ne koriste je.

Znamo da ne vrijedi “iz šupljeg u prazno presipati”, a nude nam se takva rješenja. Nudi nam se fizičko iznurivanje. Misle, valjda, da će vrijeme otupiti oštrice naših zahtjeva i prašina zaborava prekinuti naša osjećanja, našu bol, naša sjećanja na stradanja.

Ni tokom trodržavne agresije na Bosnu i Hercegovinu nije nam bilo lahko. U nenormalnim uslovima bili smo bitku za opstanak, preživljavanje… Hranili se svim i svačim, preživljavali traume iščekivanja, crnih vijesti sa ratišta.

Odvođenje naših najmilijih, logori, silovanja i druga fizička, psihička maltretiranja, i genocid, ostavili su svoje tragove na preživjelima i nedaju mirnom snu na oči. Tek danas strah od jauka, lokvi krvi, postaje nesnošljiv.

Naše su se suze okamenile, ali teku.

Nekad smo se imali na koga osloniti. Danas naša djeca imaju samo nas. Od svih drugih, samo obećanja. Neizvjesnost, nesigurnost-materijalna i svaka druga, naši su pratioci.

Do jučer smo se bojali tortura.

Danas nas je strah od života.

Kakva nas budućnost čeka? Kome se obratiti za pomoć? Kako nam pomoći? Kako pomoći da naše traume, naša bol, naša neizvjesnost, naš strah budu manji, a ne da se povećavaju. Kako pomoći budućim generacijama da prepoznaju i eliminišu one koji bi njih, u dogledno vrijeme, gurnuli putem naše golgote.

Istina, istina i samo istina mogu pomoći. Ako ne da naše traume nestanu, ono bar da budu ublažene, svedene na podnošljivu mjeru.

Oni koji znaju istinu o nestalima, trebaju je reći, ma kako ona crna bila.

Oni koji znaju za zločine i zločince, trebaju na njih ukazati, ma ko oni bili, kako bi ih doveli do suda pravde i odgovornosti za učinjena nedjela.

Oni koji su mogli pomoći da do genocida ne dođe, a bili smo pod njihovom zaštitom, moraju iznaći metode da materijalno i na svake druge načine, pomognu u rehabilitaciji žrtava nasilja kako mir za nas ne bi bio nastavak golgote, kako nas ne bi bilo strah budućnosti i života, nego da se budućnosti radujemo.

Dejtonski sporazum, ma kakav on kompromis bio, daje okvir u kojem oni koji hoće pomoći mogu pomoći.

Izostane li ta pomoć, naše današnje noćne more pratiće njih.