Kalesijske novine Kalesijske novine
Autor teksta: Šefka Begović-Ličina
U bolu, nepravdi, suzi, krvi i sramu, iz godinama skrivane grobnice, nadošla rijeka mi sićušne kosti iskopa da u pomahnitalim dubinama, iz majke nerođenu, mene kao bosansku kći, voda ISTINU sa bismilom rodi.
U majčinom krilu, jecajem, jaukom i kletvom iz zemlje iskopana, u ovoj nabujaloj vodi ukaljanoj krvlju i bolom. proplakah prije nego se rodih.
Ploveći rijekom, ja nerođena bosanska kći ISTINA, zaplakah za zakopanim suhim kostima ubijenih Srebreničana, za napuklim daidžinim naočalima, djedovim zahrđalim sahatom , za polomljenom frulom pastirskom, za sestrinim silom zubima izbijenim, za očehnutom cuclom maksuma Omera, pokidanim hafizovim ćehlibar tespihom, za natruhlim listovima Kur‘anskim…
Pored nas niz rijeku zaploviše kosti jedne noge nene mi Tahire, pola glave komšije Bejte, žicom svezane ruke svirača Šemse, curice Sene bez oba uha…
Rjekom je, kao majka koja je pronašla svoja izgubljena čeda, sa nama plovila i teško ranjena Srebrenica.
Na talasima neobuzdane i od srdžbe razjarene vode, željno gledah ne bi li u daljini još jednom vidjela sunce, polja i šareno cvjeće Srebrenice.
Tamo daleko iza gora, gdje najljepše osaminju zore, gdje se livade zelene kao more, iako tek začeta svakog sam dana slušala majčinu pjesmu:
“Srebrenice, ljepotice
Rashladi mi dragom lice,
Lahkim krilom lastavice
Kad se Hamo u maj vrati
Kćerkom ću ga darovati”
Ja ušuškana u utrobi majčinoj snivah ruku joj nevidljivu kojom me milovala i toplom ljubavlju grijala. Htjedoh još slušati pjesmu kosača i vidjeti im radosna lica kad im mati na glavi za ručak donese pitu zeljanicu. Da udišem sa mirisnih polja cvjeće, uživam u suncu i zori, u pjesmi cvrčka što u orkestru svira, slavuja kad gnijezdo pod strehom svija, konja kad zaigra na našoj livadi, janje kad se prvim mlijekom sladi…
– Zašto mi zlotvori, ubiste majku? Što ne dadoste meni malehnoj da se rodim?
Poskočih, kad mi pogana čizma katilski udari majku tamo gdje sam ja k’o u beši uljuškana, snivala Srebrenicu u suncu i sjaju, slobodi i toplom majčinom zagrljaju.
Streknuh kad majka jeknu.
“Balijska kučko, nećeš rodit ljiljana!!!”
Kad glavom udari o zemlju, mati se zanije, rukom me pridrža, od čizme da me katilske nemoćna sakrije. Iz daljine čula sam babinu viku:
“Đulooooo!!! Ne dirajte je pogani, psine!”- očevim krikom, u majčinoj utrobi vatra se razbukta, oči mi oprži, tamom mi vid navuče, u bolu pupčanik zaveza.
Pucanj! Babo mi pade, kao sa one trešnje, sa koje je za mene, kad se rodim, zrele plodove brati htio.
Kad mati vrisnu, poletjeh ka grlu njenom gore da vidim babine umiruće oči, da ne zamišljam oca bez ikakvog lica.
“Bulo, penji se gore!!!”- leđa majčina zemlji klekoše.
Zagrcnuh se kad se potekle krvi majčine silom napih. Skupih se da se skrijem ispod srca što joj strahom i brigom odjednom zakuca.
“Ne boj se , mila! Ne strepim ja od ovih kukavica i sile njihove. Srca su bosanska od čelika slivena, istina je u nama duboko skrivena, nada u Boga miloga jača je od million topova njihovih”, – tješi me mati.
Dok se vozimo, mati se pati, vode traži, jer i ja bih piti htjela. Kroz grlo joj prašina guši me do bola. Stisnuta u majci, zraka bih htjela i tihu ponoćnu uspavanku.
“Šemso, gdje nas vode? Kaži nam. Ne laži!” – šapuće neko.
“Učite, Allahu se molite za spas!“- sjetuje nena.
“Majko, gladan sam!”- u krilu cvili dijete nečije.
“U daljini vidim Srebrenicu, nemoćnu nam mučenicu”- zaplaka daidža i zacvili:
“Srebrenica, ljepotica,
Osuši nam suze s lica
Bosna zemlja, naša mati
Za nju ćemo život dati!”- drhtavim glasom prihvati raja.
“Balije, mir!”- metak prvo ode u nebo, zapucketa po zemlji.
Popadaše snopovi bosanskog klasja po zemlji.
Hiljadu naoštrenih olovki zaparaše zemlju, historiju bosansku crveno da ispišu. Hiljadu ropaca zemlja prihvati, ranjenima rane zatisnu, potoke krvi zaustavi u njedra ih prigrli…
Hiljadu Fatiha se u dovu sliše, Allaha za smiraj moliše.
Hiljadu fildžana Zem- zema umiruće napojiše.
Hiljadu hurmi gladne nahraniše.
Hiljade nevinih duša leptiri na krilima u nebo odniješe.
Hiljadu meleka s dušama sedždu Svemilosnom učiniše.
Valovi huče, plutajuće kosti harfom bola sviraju, kamenom kunu, nebo krvave suze prosipa, guje otrovom pecaju tugu, zemlja se od srama sliježe dolje:
“Svjedoci smo tvog zločina!
Rodi se, ISTINO!”- gutajući bol, rijeka je kostima odnosila šapat:
“Vodo! Rodi, ISTINU!!!
Rodi se, ISTINO!!!
Ne daj se, ISTINO!!!
Isplivaj, ISTINO!!!
Svjedočiće i kamen kako je kaurin zametak u ženi ubio !!!
Svjedočiće i kosti suhe u mahrami skupljene!
Svjedočiće i zemlja krvlju obojena!
Svjedočiće vrisak majke i mahramica nad mezarom natopljena!
Svjedočiće i oduzeta čast nevinih pupoljaka!
Svjedočiće i sestrina kletva za bratovom ranom!
Svjedočiće i bešik ispražnjeni neuspavanog čeda!
Svjedočiće i duvak nevjeste ucvijeljene!
Svjedočiće i krvava košulja u hiljadu dronjaka!
Svjedočiće i usta ispucala, vode i komad hljeba željna!
Zlikovcu ti sudi, Srebrenice!
Nesoja kuni, Srebrenice!!!
Upamti zlo, Srebrenice!!!
Ne halali krv, Srebrenice!!!
Snaga nek ti je osveta, Srebrenice!!!”
I kad rijeka mene ISTINU rodi, kćer bosansku!
I osuši se mahramica majčinom suzom natopljena!
I utihnu kletva sestrina za bratom željenim!
I oživje bešik bosanskog čeličnog čeda!
I nahraniše se usta hljebom uz gutljaj izvora bosanskog!.
I navukoše se bosanske košulje od ponosa i čistog obraza izatkane!
I iz krvave zemlje iznikoše mladice zlatnih ljiljana!
I zapjevaše bosanski svatovi za Srebreničanku gizdavu!
I sunce nad Srebrenicom prosu hiljadu alema!
I kukavice se u SUD pored lala u četi sabraše!
I Svjetski moćnici pognuše glave pred ISTINOM kćerkom bosanskom!
I krvnici klekoše pred ISTINOM i SUDOM BOŽJIM!
I u SREBRENICI se zaori pjesma, srcem snažnijim, vjerom jačom, i ezani sa džamije zaučiše, kad se ISTINA sa bismilom rodi!
