Kalesijske novine Kalesijske novine
Piše: Sinan Sinanović
Šefik Ibrahimović mi je poslao kovertu, s Pjanićem nisam bio u kafani, ja bih ga vodio u džamiju
Ako imate strpljenja pročitajte do kraja, pa onda komentarišite. Kako kome volja. Neću brisati, osim uvredljive komentare. Novinarski posao, znate već, pun je stresa. Stalna trka s vremenom. I tako trideset godina. Ja, opet volim raditi pod pritiskom. Posljednjih dana pritisak od jutra do mraka.
POŠILJKA IZ ŠVEDSKE
Evo kako je počeo moj današnji dan. Žuta obavijest iz Pošte. Meni se smrkne. Znam, radar me negdje uslikao. Već kontam koga zamoliti da “preuzme” na sebe.
Ramke ne može, već sam istrošio bonus kod njega. Deli treba auto. Glaske je platio posljednju kaznu za mene. Zlaji vozačka pod suspenzijom. Mustafa je instruktor/selektor u autoškoli, a Ćema taksira… Džudi kaže “kako je već sakupio dosta kaznenih bodova”. Džindo treba vaditi potvrdu o nekažnjavanju, pa da ne rizikuje… Tako, uglavnom koga god pitaš… Samo estradni menadžer Fikro ima rješenje za sve probleme.
Uvjeren da je kazna za brzu vožnju, gledam koja je policijska stanica, kad – prijatan šok.
U potpisu, na žutoj obavijesti iz pošte, Šefik Ibrahimović. Pošiljka. Obraduje me to baš. Idem sretan na poštu kod željezničke da podignem pošiljku. Kontam, snimio novi CD, a ja uživam slušati njegove pjesme kad se vozim prema Rijeci, kod Matilde. Ili kada idem u Italiju, prema Breši, Gavardu, kod Mirsade, Radeta, Dragane, obitelji Jakova Bulića… Znam svaki refren njegove pjesme, halali mi Kemo Hasiću, poput, “Imao sam četiri flaše vina… Imao sam i ženu i sina…A sad nemam kome da se vratim, al’ ću, momče, pošteno da platim… I tako sve pjevljive, autobiografske pjesme.
Šefika, Zlatanovog oca, doživljavam kao prijatelja. Javljao mi se kada je moju porodicu zadesila tragedija. Kad god bi se javio, prijateljski bismo se ispričali, davao mi je savjete, pričao o Zlatanu, o Bijeljini i njegovoj Tombak mahali. Gdje mu je srce ostalo. Zbog njega sam otišao i proučio Fatihu na porodično mezarje Ibrahimovića.
U pošiljci ovaj put nije bio CD, meni dragih Šefikovih pjesama, ali jeste prepiska između njega i još jednog mi dragog prijatelja, etabliranog pjevača Kemala Hasića.
Šefik mi je poslao “rukopis” prepiske između njega i Keme Hasića. Podsjetio je i da se pogriješilo sa slikom, pa umjesto Šefikove, stoji fotka rahmetli Sinana Sakića.
A SAD O PJANIĆU I HADŽIBEGIĆU
E, tako je završio prvi dio mog današnjeg dana. Negdje oko podne, dok vozim od pošte ka Grbavici, dobijam poruku od kolege i prijatelja Mirsada Cvike, jednog od najvećih profesionalaca u novinarstvu, glavnog urednika kultnog “EKSPRESA”.
„Znači, ti si bio u kafani s Miretom… Gledaš li N1? Evo gledam Hadžibegića u DANU UŽIVO“, piše mi Cviko.
I onda, poruka jedna za drugom: Čema, pa Fadil iz Belgije, Kusta…
Vratim “Dan uživo” s Džindom i Delom, imam šta čuti i vidjeti.
Ničim izazvan Faruk Hadžibegić u tri navrata jasno i glasno tvrdi da je Pjanić bio u kafani s novinarom Sinanom Sinanovićem. Gledam, slušam i ne mogu vjerovati. Tako ozbiljan čovjek, sa zavidnom reputacijom, a izmišlja, optužuje. Bez ikakva dokaza izlaže me linču i sudu javnosti.
I taman kada je utvrdio ortdoksnu laž da sam bio u kafani s Pjanićem, uskoči voditelj, kolega, prijatelj i nekadašnje brzonogo krilo tojšićke Sloge Semir Mustafić.
“Gospodine Hadžibegić, molim vas za jednu korekciju. Niti na jednoj slici iz kafane nema Sinana Sinanovića s Pjanićem!”.
Faruk se brani.
“Ne znam… Ja sam to vidio u novinama“, tvrdi sad manje uvjerljivo Hadžibegić. Što je još jedna neistina. I onda priznaje.
“JA SE JAVNO IZVINJAVAM SINANU SINANOVIĆU AKO NIJE BIO. IZVINJAVAM SE SINANU!”.
Istina je da nisam bio u kafani, niti bilo gdje drugo s Pjanićem posljednjih mjesec-dva. Bio sam na kratko s Miretom na sarajevskom aerodromu kada je “letio” za Istambul na potpis za Bešiktaš.
Faruk bi to trebao znati da nisam bio u kafani s Miretom, jer on, i kad je u Parizu, zna kad ko prođe pored Sebilja na Baščaršiji.
Ja sigurno nisam bio s Pjanićem u kafani. Da sam u to vrijeme bio sa Pjanićem, ja bih Mireta odveo u džamiju!
Redakcija, stan, džamija, to su danas moje destinacije.
Bile su i kafane nekad. Ne krijem. Ima na fb fotki iz tog vakta, al’ to je bilo prije skoro dvadesetak godina. Mladost – ludost.
Faruka Hadžibegića sam u telefonskom razgovoru podsjetio da sam ja Pjanića i Pjaniće prije trinaest-četrnaest godina vodao po državnim institucijama, kada su se “ganjali”, a na pritisak BHF, papiri kako bi ga nesretnici iz NSBiH zvali u reprezntaciju. Znaju to Safet Suljkanović, i Ića Turšić i Nizo Al Tinavi i Amer Obradović i Senad Šepić i Emir Delić, Borče Sredojević, Faiz Softić i Ajro Bašić i Nedim Hasić i Amina Čorbo i Ado s Grbavice i , Bikić, Šenko B., Čoks, i Ibrak, Goran, Šiša i Mirza, Boro, Zula, Fahro, Feki, Muhamed, Kara, Halilovići, Abdulah, Šeha, Nečko, Edin, Salem, Senad, Amir…
Dok je NSBiH spavao, a tadašnja “struka” pričala “kako guram sina svog komšije i prijatelja bauštelca”, mi smo pravili pritisak da Mireta preotmemo Luksemburgu i Francuzima. Mire je sa 16 godina imao pripremljen poziv iz NS Luksemburga. Kako bi nastupio za A tim i tako trajno bio izgubljen za BiH.
Nešto kasnije, dok su Pjanići uporno obijali pragove državnih institucija, mupova, vadili kojekakve potvrde, da dobiju bh. pasoš, stigla je još konkretnija poruka iz Francuskog fudbalskog saveza. Poslao je Rajmond Domenek, tadašnji selektor “trikolora” .
DOMENEKOVA PORUKA PRINCU
U SMS poruci je pozvao Pjanića da se stavi pod zastavu Francuske. Bezuspješan pokušaj. Mire se zahvalio. Premda tada nije dobro govorio bosanski, ali je znao svaku riječ navijačkih pjesama. Putovao je pedesetak sati od Luksemburga do Sarajeva, kako bi na Koševu gledao majstoricu između BiH i Danske (1:1).
Rijetki znaju da je u trenerci luksemburške reprezentacije, kao tadašnji pionirski reprezentativac stajao iza gola i navijao za BiH, upravo u kvalifikacijskoj utakmici s Luksemburgom.
Pjanići su se mjesecima “mrcvarili” samo da Mire stekne pravo nastupa za Bosnu i Hercegovinu. O tome kako su ga selektori šetali od jednog do drugog hotela, kako su ga ostavili na cesti u Jelahu, samo da ga prođe želja da igra za Bosnu i Hercegovinu, drugi put. Nisu uspjeli! Neće ni sada!
Miralem Pjanić će i dalje ponosno nositi dres BiH! Zbog pravih navijača!
IGRAT ĆE MIRE ZBOG NAVIJAČA!
Zapravo, igrat će i iz inata onima koji jedva čekaju da se povuče, igrat će i zato što je Miretu u srcu Bosna i Hercegovina!
Počeo sam sa Ibrahimovićem, a završit ću s Hadžibegićem. Ne mogu shvatiti poriv koji ga potaknuo da iznese takvu neistinu. Osim da je čekao da se “osveti” zbog jedne moje rečenice u zagrebačkom “Jutarnjem listu”. Zamolio me tadašnji urednik sportske redakcije neponovljivi Tomo Židak da napišem kolumnu o bh. reprezentaciji. U jednoj sam se rečenici dotakao Hadžibegića, koji je tada “pritiskao” Ćiru Blaževića selektora BiH. Očito mi Farik nije zaboravio rečenicu “Poslovično neuspješni trener…”. Čekao je i dočekao priliku da poravna dugove. Bilo je to prije dvanaest godina. Hajmo reć da je mene razuvjerio i da je moja konstatacija bila pogrešna. U proteklih desetak godina nije uspio ujveriti Švabu Osima, Bajevića, Savičevića, pa ni Ismira Mirvića. Koji je za sportskog direktora izabrao Igora Kepčiju. A razgovarao je i s Hadžibegićem. Ako se moje “pika”, Faruk je jednan od najboljih jugoslovenskih defanzivaca, sudnionik olimpijskih igara, evropskih i svjetskih prvenstava. Koji bi, uvjeren sam, kao selektor odveo BiH na Evropsko prvenstvo, da nije pred utakmicu s Farskim Ostrvima otpisao Hasana Salihamidžića i Elvira Baljića, koji su tada bili igrači Bayerna i Reala. Završilo je 2:2. Eh, ta dva boda su otvarala vrata EP.
Izvor: www.sportske.ba
