Neka gospođa sjedila je pored jednog starijeg gospodina na drvenoj klupi u parku gledajući na dječije igralište. Vidjelo se da oboje imaju dijete ili unuče koje se tu igra s ostalom djecom. Da bi im brže prošlo vrijeme počeše da razgovaraju jedno s drugim. Gospođa pokaza na jedno dijete i reče: „To je moj sin, onaj dječak tamo.“
Nakon što pogleda prema dječaku čovjek se okrenu prema njoj i reče: „Mašallah, jako lijep i snažan dječak.“
Potom pokaza na jednu djevojčicu te reče gospođi: „Ona djevojčica tamo, ona što se vozi na biciklu, u crnoj košuljici – to je moja kći.“
Onda pogleda na sat i pozva svoju kćer: „Hajde Emel, jel’ vrijeme da krenemo?“
Djevojčica priđe ocu i molećljivo mu se obrati: „Još pet minuta, molim te, babo, još samo pet minuta.“
Čovjek se osmjehnu: „Uredu, još pet minuta.“, te joj klimnu još jednom glavom kao znak odobravanja, a djevojčica se udalji sva sretna. Nakon nekog vremena čovjek opet pogleda na sat, te pozva djevojčicu: „Hajde, vrijeme je da idemo, Emel.“
Djevojčica mu priđe i opet reče: „Još pet minuta,, molim te babo, još samo pet minuta.“
Čovjek opet klimnu glavom kao znak odobravanja a djevojčica se sva sretna vrati igri.
Otac se tiho nasmješi, a onda ponovo sjede pored one gospođe na klupu. Gospođa mu reče: „Kako si ti nježan i blag otac, i što je najvažnije – strpljiv.“
Čovjek se nasmješi pa joj odgovori: „Gospođo, njen stariji brat Sabir je poginuo prije dvije godine u saobraćajnoj nesreći, a s njim nisam nikad provodio ovoliko vremena, koliko sad provodim s Emel, a sad… sad bih bio spreman da učinim bilo šta i da platim koliko god za pet minuta provedenih s njim. Zato sad pazim da ne ponovim istu grešku s Emel.“
Potom ušuti nakratko, pa nastavi tiho kao da sam sebi govori: „Ona misli da će se igrati još pet minuta, ali istina je da ću ja uživati još pet minuta gledajući je kako se igra.“
Život je satkan od prioriteta, a na nama je odlučimo šta su to naši prioriteti.
Poklonimo sada onima koje volimo još pet minuta da se kasnije ne bi kajali.