Kalesijske novine Kalesijske novine
U povodu obilježavanja 1.marta Dana nezavisnosti Bosne i Hercegovine jučer je održana i svečana sjednica Općinskog vijeća Kalesija.
Referatom o bitnosti ovog datuma za BiH obratio se dr.Sead Selimović profesor historije i ujedno i vijećnik u OV Kalesija.
On je u svom referatu “objasnio” raspad Jugoslavije, ali i odlučnost Bosne i Hercegovine na čelu sa predsjednikom Alijom Izetbegovićem da se stvori nezavisna država.
Pored Selimovića, na svečanoj sjednici se obratio i vršilac dužnosti općinskog načelnika Kalesije Salmir Avdibašić, koji je građanima čestitao ovaj bitan datum, a čestitke je uputio i predsjedavajući OV Kalesija Nedžad Džafić koji će uskoro zasjesti i u fotelju općinskog načelnika.
Prije svečane sjednice predstavnici općine Kalesija kao i predstavnici boračkih udruženja položili su cvijeće i proučili Fatihu na centralnom spomen obilježju u centru Kalesije.
JUGOSLAVENSKA KRIZA I REFERENDUM ZA NEZAVISNOST
Bosna i Hercegovina je zemlja koja ima svoj povijesni identitet – ona je zapravo jedna od najstarijih zemalja u Evropi, s gotovo neprekinutom historijom kao izrazita geopolitička cjelina od srednjega vijeka do danas.
U većem dijelu razdoblja od 1180. do 1463. Bosna je bila nezavisna banovina i kraljevina; od 1580. do 1878. bila je ejalet (najveća administrativno-teritorijalna jedinica u Otomanskom Carstvu); oddo 1918. “krunska zemlja” u sklopu Austro-Ugarske monarhije; u vrijememonarhističke Jugoslavije jedno vrijeme je zadržala svoju cjelovitost, u Drugom svjetskom ratu bila je centar NOP-a i obnovila svoju državnost, a od 1945. do 1992. bila je republika u okviru jugoslavenske federacije. Nakon disolucije SFRJ, Bosna i Hercegovina je prvog marta 1992. postala nezavisna, 7. aprila međunarodno priznata država, a 22.maja članica Ujedinjenih nacija.
Bosna i Hercegovina je svoju državnost i nezavisnost izgrađivala stoljećima, a njezina opstojnost posebno je bila ugrožena u vrijeme jugoslavenske krize kada je na nju izvršena klasična agresija.
Nakon smrti Josipa Broza Tita 4. maja 1980. godine, u jugoslavenskoj federaciji došle su do izražaja brojne privredne teškoće, a naročito nacionalna netrpeljivost. Privredna kriza se raširila od početka 80–tih godina 20. stoljeća. «Politički ključ» je blokirao značajne reforme, zemlja se sve više zaduživala, proizvodnja je jenjavala, inflacija i korupcija su rapidno rasle. Godine 1987. ukupno strano dugovanje je iznosilo 20 milijardi dolara, te 16 milijardi tzv. unutrašnjeg duga. Radnička nezadovoljstva izražavala su se u hiljadama štrajkova. Tako je samo 1989. godine u 1.900 štrajkova učestvovalo 470.000 radnika.
Kriza političkog i privrednog sistema nastojala se prevazići u raspravama oreformi. Ozbiljne pomake na tom planu uradila je savezna vlada premijera Ante Markovića (od marta 1989.). Među prvima koji su stali na put ovim reformama bilo je srbijansko vodstvo na čelu sa Slobodanom Miloševićem. Koristeći «događanja naroda» kao model za promociju srpskog nacionalizma Milošević je prevazišao dotadašnju praksu boreći se za političku prevlast na ulicama, a ne u institucijama sistema. Nakon uličnih demonstracija smijenjena su politička vođstva u Vojvodini (6. oktobra 1988.) u Crnoj Gori (januara 1989.). U martu 1989. Srbija je promijenila ustavi tako Vojvodinu i Kosovo «utopila» u Republiku Srbiju. Ove promjene su značile i dominaciju u Predsjedništvu Jugoslavije, u kojem je Milošević kontrolirao 4 od 8 glasova. Tragični serijal pomahnitalog nacionalizma, šovinizma, fašizma – započet populističkom propagandom po obrascima Srpske Akademije Nauka i Umjetnosti uobličenom u “Memorandum”, a nastavljen sadejstvom Srpske Pravoslavne Crkve i JNA – ne bi bio moguć bez nezapamćene medijske manipulacije koja je godinama eskalirala u esencijalni, slavodobitno-ratni govor mržnje kakav se na prostorima Evrope nije čuo još od nacističkih vremena. Propagandu su vršili ”režimski mediji” kao Politika, Večernje novosti, RTS.
U nastojanju da se postigne minimum političkog konsenzusa u jugoslavenskoj zajednici, SKJ je u januaru 1990. održao 14. kongres označen kao «vanredni». Međutim, i SKJ je zahvatila snažna kriza. Slovenačka partijska delegacija je tražila nezavisnost svoje partije i svoje zemlje. Dana 20. januara 1990. godine u 3,30 sati slovenačka delegacija je napustila kongres. Za prekid rada kongresa izjasnile su se i delegacije Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Makedonije. Uzalud su srbijanska i crnogorska delegacija nastojale da kongres nastavi sa radom. Ovim činom se SKJ praktično raspao. Na republičkim i federalnim nivoima nastavile su djelatnost partijske organizacije još nekoliko mjeseci. Mnoge od njih su se reorganizovale da bi pod novim nazivima mogle učestvovati na višestranačkim izborima koji su se tokom 1990. održali u svakoj republici. Raspadom SKJ u Jugoslaviji je ostala samo još jedna jugoslavenska institucija – JNA.
Za razliku od partije, JNA se nije raspala u republičke vojske, već je zadržala čvrstinu i disciplinu. Međutim, njen opstanak je direktno zavisio od funkcioniranja federalnog uređenja. Armija je tada trošila više od polovine jugoslavenskog budžeta. Njeni visoki dužnosnici su se izjašnjavali za jugoslavenski federalizam nasuprot konceptu labave konfederacije koji su zagovarali slovenački i hrvatski lideri. I na brojne druge načine se stavljala na stranu centralističkih tendencija Slobodana Miloševića. Insistirajući na razoružanju republičkih teritorijalnih odbrana i naoružavajući Srbe (prvo na području Kninske krajine, a potom i u Bosni i Hercegovini), JNA se stavila u službu velikosrpske politike.
U toku 1990. godine od aprila (u Sloveniji) pa do decembra (u Srbiji) održani su višestranački parlamentarni izbori po republikama, dok se nagovještavani izbori na nivou jugoslavenske federacije nisu nikada održali.
Višestranački izbori u Bosni i Hercegovini održani su u novembru 1990. godine. Tri nacionalne stranke: Stranka demokratske akcije (SDA), Srpska demokratska stranka (SDS) i Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) osvojili su 86% od 240 mjesta u skupštini Bosne i Hercegovine. Osam manjih partija dobilo je preostalih 14% poslaničkih mjesta. SDA je osvojila 86, SDS – 72, a HDZ – 44 mandata (svega 202 mandata). Ove tri stranke su i pored oštrih razmimoilaženja, oformile koaliciju. Za prvog predsjednika bosanskog Predsjedništva (koje je brojalo sedam članova) izabran je Alija Izetbegović sa jednogodišnjim mandatom. Kako je vrijeme odmicalo utjecaj nacionalnih lidera se povećavao, a značaj i ugled federalnih institucija i lidera je rapidno padao. U okolnostima nastajućeg rasula (bez SKJ, sa jugoslavenskom federacijom u krizi) predsjednici šest republika su se sastajali nekoliko puta u periodu od decembra do januara 1991. godine. Ti sastanci, nazvani ¨YU samiti¨ su sazivani na prijedlog Predsjedništva SFRJ koje je učestvovalo u razgovorima održanim do marta godine. U drugoj rundi razgovora od marta do juna 1991. sastanci su se održavali po republikama (svaki put u drugoj). Na njima nije postignut dogovor oko unutarnjeg uređenja SFRJ. Predstavnici Bosne i Hercegovine u pregovorima (predsjednik Alija Izetbegović) tada još uvijek nisu znali za tajni sporazum Miloševića i Tuđmana o podjeli Bosne i Hercegovine između Srbije i Hrvatske.
U jugoslavensku krizu uključila se i međunarodna zajednica. Tako je u septembru 1991. u Den Hagu održana mirovna konferencija o Jugoslaviji na kojoj je odlučeno da se republičke granice ne mogu nasilno mijenjati, te da se trebaju zaštititi prava svih naroda i nacionalnih manjina. Ubrzo poslije toga Vijeće sigurnosti Ujedinjenih nacija donijelo je svoju prvu rezoluciju o prilikama u SFRJ (Rezolucija broj 713) u kojoj se tražio prekid sukoba i nastavak pregovora pod okriljem EZ. Međunarodna zajednica je odlučila da obrazuje Arbitražnu komisiju na čelu sa Francuzom Robertom Badinterom, kako bi se procijenio legalni status jugoslaveneske federacije. Već u decembru 1991. ova komisija je zaključila da je «Jugoslavija u procesu rasula», postavivši republikama 23. decembar 1991. kao krajnji rok za prijavu EZ za priznanje nezavisnosti. Molbe su u roku podnijele Slovenija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina i Makedonija. Badinterova komisija je na osnovu toga 15. januara 1992. godine objavila izvještaj po kojem Slovenija i Makedonija ispunjavaju kriterije (koje je EZ priznala 17. decembra 1991.). Od Hrvatske i Bosne i Hercegovine se tražilo da ”u potpunosti ispoštuju manjinska prava srpskog stanovništva u skladu s važećim međunarodnim sporazumom, te da se postojeće granice među republikama moraju održati nepromijenjenim”. U izvještaju je naznačeno da bi se nezavisnost Bosne i Hercegovine mogla prihvatiti samo ako Republika održi referendum o nezavisnosti za sve svoje građane bez ograničenja i pod međunarodnom kontrolom.
Skupština SR Bosne i Hercegovine je na zasjedanju od 24. i 25. januara 1992. zakazala Referendum o statusu Bosne i Hercegovine za 29. februar i 1. mart 1992. godine. Referendum je održan u predviđeno vrijeme, a 6. marta 1992. godine Republička izborna komisija utvrdila je i saopćila rezultate. Od ukupno 3.253.847 glasača, na republički referendum izašlo je i glasalo 2.073.568 građana sa pravom glasa ili 64,31%. Važećih glasačkih listića bilo je 2.067.969 ili 64,14%, od kojih je «za» bilo 2.061.932 glasača ili 99,44%, a «protiv» je glasalo 6.037 ili 0,29%, dok je nevažećih glasačkih listića bilo 5.227 ili 0,25%.
Predsjednik SDS-a Bosne i Hercegovine Radovan Karadžić pozvao je Srbe da bojkotuju referendum o nezavisnosti, što su oni uglavnom i učinili. Bošnjaci i Hrvati odazvali su se na referendum glasujući za nezavisnost Bosne i Hercegovine.
Priznanju nezavisnosti Bosne i Hercegovine u vrijeme disolucije SFRJ, posebno je doprinijela internacionalizacija tog pitanja. Potresne scene sa sarajevskih ulica posredstvom TV Sarajevo počev od 6. aprila 1992. godine bile su najbolji dokaz stvarnog stanja stvari i agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu. Vijeće ministara Evropske zajednice (EZ) je baš toga dana donijelo odluku o priznanju Republike Bosne i Hercegovine. Odluka je stupila na snagu 7. aprila 1992. godine, kako bi i SAD mogle, uz priznanje nezavisnosti Bosne i Hercegovine, isto učiniti i sa bivšim jugoslavenskim republikama Hrvatskom i Slovenijom. Tim priznanjem željelo se staviti na znanje svima, a posebno liderima u Beogradu i Zagrebu, da su granice Bosne i Hercegovine zaštićene međunarodnom garancijom i da će pitanje unutrašnjeg uređenja biti ubuduće u nadležnosti Evropske zajednice i SAD, a ne ¨historijskih dogovora¨ lidera Srbije i Hrvatske.
Početkom aprila 1992. SDS za BiH, Srbija, Crna Gora i JNA otpočeli su, upravo pred zasjedanje Parlamenta Evropske zajednice, s osvajanjem Bosne i Hercegovine, čemu su se suprotstavili Bošnjaci, ali i druge probosanske snage, među kojima su najveći procent činili bosanski Hrvati, a znatno manje bosanski Srbi. Taj rat će ubrzo eskalirati u sveopću totalnu agresiju s ciljem etničkog uništenja Bošnjaka i države Bosne i Hercegovine. Kao odgovor na priznanje nezavisnosti Bosne i Hercegovine lideri Srpske demokratske stranke su 1992. proglasili nezavisnu Srpsku republiku u Bosni i Hercegovini. Time su otpočeli secesiju od Bosne i Hercegovine i priključenje «krnjoj Jugoslaviji» (velikoj Srbiji). Reagirajući na ovu odluku poslanici u Skupštini Bosne i Hercegovine (članovi klubova SDA, HDZ, SDP, MBO, SRS, LS) su 7. aprila uputili apel domaćoj javnosti i međunarodnoj zajednici. Oni su u apelu istakli sljedeće: Bosna i Hercegovina, nezavisna i suverena država, koja je kao takva priznata aktom Evropske zajednice od 6. aprila 1992. godine i jednog broja suverenih država, izložena je gruboj unutrašnjoj i spoljnjoj agresiji i nasilnoj secesiji dijela Bosne i Hercegovine. Poslanici iz Skupštine Bosne i Hercegovine obraćaju se organima međunarodne zajednice, posebno Evropske zajednice, organima organizacije Ujedinjenih Nacija i Konferencije o evropskoj bezbjednosti, da pruže zaštitu i pomoć na način koji će efikasno i u saradnji sa legalnim organima Bosne i Hercegovine očuvati mir, integritet i demokratsku transformaciju Bosne i Hercegovine. Poslanici u Skupštini Bosne i Hercegovine smatraju da su ovi akti secesije zasnovani na principima sile i pritiska, bez obzira od koga dolaze, ustavno ništavni.
Međutim, bez obzira na apele došlo je do neprekidnog pojačavanja ratnih djejstava, unutrašnje i vanjske agresije. U takvim uslovima, u nemogućnosti da se u potrebnom broju okupljaju poslanici Skupštine Bosne i Hercegovine, Predsjedništvo Bosne i Hercegovine je, u skladu sa postojećim Ustavom SR Bosne i Hercegovine, proglasio stanje neposredne ratne opasnosti u Republici i preuzelo ingerencije Skupštine Bosne i Hercegovine.
Dr. sc. Sead SELIMOVIĆ, vanredni profesor Filozofskog fakulteta Univerziteta u Tuzli
(Referat u povodu Dana nezavisnosti BiH, Kalesija, 27. 2. 2015.)
