Kalesijac Azir Šabić osvojio najviši vrh na Balkanu, na planini Rila u Bugarskoj

Povratak prirodi več nekoliko godina kulja u meni.

Skoro svakodnevno osječam potrebu da više vremena provodim u šumi i planinskim vrhovima, gdje ću živce napete ko strune opustiti uz žubor planinskih potoka i cvrkut ptica…

Današnji svijet sve manje ima vremena za izlazak u prirodu i sve teže je pronaći saputnike i za običnu šetnju, a onda se desi čudo, ili to bar tako meni izgleda jer u mom komšiluku ljudi svakog vikenda organizovano idu u šetnju po planinskim vrhovima Bosne i Hercegovine..

Rasim Mehidić, član Planinarskog društva „Konjuh“ Tuzla, pozvao me na druženje i šetnju na planinu Bitovnja, na vrh pod nazivom Inač, na mjesto avionske nesrece u kojoj su zivote tragicno izgubili tadasnji predsjednik Vlade Jugoslavije Džemal Bijedić, njegova supruga i suradnici.

Izlazak na planinski vrh Inač te druženje sa dragim i duhovitim planinarima u planinskom domu na Lopati definitivno su me očarali. Uslijedio je i poziv da se pridružim u osvajanju najvećeg vrha na Balkanu, planine Rila u Bugarskoj.

  Poziv na planinu Rila prihvatio sam pomalo nesvjetan poteškoća, pogotovu za nekog ko se nije spremao na manje zahtjevnim vrhovima.

U večernjim satima nas deset autima smo krenuli do Beograda, gdje smo se ukrcali u autobus zajedno sa članovima Planinarskog društvo „Pobeda“ Beograd.

Put prema Bugarskoj u veselom društvu nimalo nije težak. Bugarsku granicu prolazimo bez problema, carinici su ljubazni i vrlo profesionalni, te nema nikakvog zadržavanja…

U Borovac dolazimo u jutarnjim satima odakle započinje uspon. Borovac je udaljen nekih stotinjak kilometara od Sofije.

Planina Rila se nalazi na jugozapadu Bugarske i najponosnija je zbog toga što je krasi najviši vrh Balkanskog poluostrva, vrh Musala, koji oblikuje oblake na nadmorskoj visini od 2925 metara.

Termometar pokazuje minus osamnaest stepeni, hladnoća probija kroz toplu odjeću.  Hladnoću pobjeđujemo hodanjem uz planinu i svakim momentom sve je ugodnije i toplije.

Iskusni planinari Mustafa Avdibašić i Dževad Bektašević brinu se za nas početnike i veselo objašnavaju šta u prevodu znači ime planinskog vrha Musala. Stevo Cembauer – Stiv prevodi kao „bliže Bogu“, teorija i prevoda ima nekoliko, ali meni je najbolji onaj da je to mjesto molitve. Na čelu kolone zajedno sa vodičem iz planinarskog društva Pobeda je Amela Hamzić i ona se brine o svemu kao profesionalni i vrlo iskusni vodič.

Zimzelena bujna šuma u podnožju planine, okitila se snježnim prekrivačem stvarajući idiličnu i nestvarnu sliku. Ispod debelog snijega planinski potoci žubore i tjeraju svakog da zamisli tu prekrasnu planinu u ljetnom periodu, kada vegetacija buja i ptice cvrkuću.

Ušuškan u toplu odjeću, sve više napredujemo i svakim momentom ja zaostajem sve više zbog slabe kondicije. Kolege Džemal Suljić, Trle Eldin i Salko Ćosić pomažu mi da pređem posljednjih stotinjak metara do doma.

Nakon šest sati laganog hoda stižemo do planinskog doma koji nosi istoimeni naziv kao i vrh na koji planiramo izaći.

Planinski dom prekriven dubokim snjegom iz kojeg se jedva primjećuje, dim ulijeva sigurnost i nadu u tople sobe. Pored doma malo jezero okovao je led i prekrio snjeg, vele da ih ima nekoliko i da su svi prekriveni snijegom. Zaleđeno jezero sjekirom je prosjekao Emir Juka Mujabašić kako bi nam obezbjedio vodu za pripremu čaja.

U toplini doma provodimo noć okruženi planinskim vrhovima koje obasjava mjesečina; takvi prizori viđaju se samo u filmovima.  Zamor od puta tjera da se relativno rano ušuškam za spavanje, dok iz kuhinje dopire žamor i lagana pjesma uz gitaru.

Osvanula je nedjelja, 23. januar. Ustali smo u šest sati i jedva da sam stigao skuhati kahvu onu jutarnju da se grlo propuri, a već je bio pokret ka osvajanju vrha planine.

Kolona jedan po jedan nas dvadesetak gazimo duboki snjeg, po strmom i nepristupačnom terenu, a minus ispod nule pao je na 22 celzijusa. Škripi prtina i taj osjećaj nisam osjetio dugo vakta, čini mi se još od djetinjstva.

Planinarska oprema uljeva sigurnost i pomaže da se savladaja duboki snijeg i ekstremni uslovi planine. Nakon dva sahata teškog hoda stižemo do drugog doma u samom podnožju vrha planine koji se izvija u nebo kao piramida.

Dom Ledeno jezero, zavejao je snijeg i samo vrh krova viri iz dubokog snjega. Ispod doma je prekrasno jezero, objašnjavaju mi oni koji su već bili na usponu u ljetnom periodu, ali sada se ne vidi od dubokog snjega.

Uz sajlu koja je rubom pričvrščena sve do samog vrha, trebalo nam je sat vremena da se popnemo na sami vrh Musala, na 2925 metara nadmorske visine.

Veličanstveni pogled na sve četiri strane svijeta prekriven oštrim grebenima i stijenama; osjećam neku neobjašnjivu pozitivnu energiju. Ali, pomalo kao da gubim svijest, da me hvala blaga nesvjestica. Kao da gubim razum i počinjem pričati nešto bez ikakvog smisla. Kolege me uvjeravaju da je to uredu i da se to dešava usljed nedostatka kisika i hladnoće.

Bugarin koji radi u metorološkoj stanici na vrhu, nudi čaj za jednu levu, to je jedna marka. Odlično govori bosanski jezik. Pita me, jesam li ikada bio bliže Bogu, misleći vjerovatno jesam li bio nekad na većoj visini nego sada. Odgovorih mu da jesam, a on mi česita i pita da to nije Mon blan. Ne bio sam bliže Bogu na sedždi. Čini mi se da on ne zna za taj vrh, pa ga ja napustih da uživam u pogledu koji se prostire dokle oči mogu da dosegnu.

Spuštanje niz planinu bilo je teže nego sam mislio; za nekoliko sati smo sišli i u večernjim satima krenuli ka Bosni, ostavljajuči za sobom prekrasnu planinu i nadu da ću jednom doći da se popnem na vrh te čarobne planine u toku ljeta i da uživam u svim prirodnim ljepotama koje nudi ta prekrasna planina…

Musala, 22-24. januar. 2016 godine.

Zapisao: Azir Šabić