Nakon prof. dr. Ismaila Palića, još jedan istaknuti lingvista potvrdio tezu Fahrudina Sinanovića o pogrešnom pisanju naziva manjeg bh. entiteta

Grafijski sistemi, odnosno pisma kojima se služe ljudi u različitim krajevima svijeta veoma su raznovrsni. Nekima se piše okomito, nekima vodoravno, nekima s lijeve na desnu stranu, nekima obrnuto. U nekim se pismima razlikuju velika i mala slova, u nekima ne razlikuju. “Početne postavke” pisma važan su faktor koji djeluje na praksu i kulturu pisanja. Korisnici pisama koja imaju i velika i mala slova sigurno imaju više “pravopisnih briga” od korisnika pisama u kojima se mala i velika slova ne razlikuju. Očigledno je da mogućnost izbora velikog i malog slova u različitim pozicijama u tekstu stvara i mogućnost da se ne napravi najbolji izbor u datom kontekstu. Jednostavnije rečeno – može se “pogriješiti”.

To nameće pitanje u odnosu na šta se može pogriješiti, odnosno šta je taj orijentir na koji se trebamo ugledati kao uzor. Najjednostavniji su odgovori: standardni jezik, norma standardnog jezika, pravopisi, normativni priručnici… Ali jesu li oni uvijek ono što imamo u vidu kad pišemo? Nisu. Dodajmo tome još očekivanja publike kojoj je namijenjen tekst koji pišemo. Ta publika može biti nastavnik koji nam pregleda zadaću, ali i neki dio javnosti: potencijalni klijenti ili kupci naših proizvoda, potencijalni birači na izborima i sl. U svakom slučaju, gdje god postoji mogućnost izbora, postoji i odmjeravanje koje je rješenje prikladnije, podesnije, odnosno koje će rješenje bolje ostvariti konkretni cilj. Prilikom izbora rješenja korisnici jezika vode se različitim razlozima, navikama, uzorima, preporukama, improvizacijama, željom da izbjegnu ili stvaraju dvosmislenost i sl. Sve navedene pojave činioci su jezičke politike, a jezičku politiku imaju i vode sve zajednice, organizacije i pojedinci koji imaju bilo kakav cilj koji se može postići pomoću jezika. Oni koji ne vjeruju u individualnu jezičku politiku i misle da jezičku politiku vode samo države, paradržave i međunarodne organizacije treba da se prisjete bilo koje situacije kad su bili u dilemi koju riječ ili pozdrav trebaju upotrijebiti i razloga koji su ih potaknuli da naprave izbor kakav su napravili.

Izbor ortografije može biti zanimljiv odraz jezičke politike u zajednicama u kojima postoji više međusobno suprotstavljenih i neusklađenih tendencija normiranja ili čak više gotovih pravopisnih priručnika (ono što zovem prvobitna akumulacija pravopisa). Prisustvo jezičke politike u ortografskim izborima bit će veće ukoliko su normativne tendencije ili priručnici koncepcijski, tradicijski ili ideološki dosta različito zasnovani. Političku pozadinu izbora ortografije zorno ilustrira slučaj frizijskog jezika, jednog od manjinskih jezika koji se govori u Njemačkoj. Naime, “kad su za taj jezik stvarana ortografska pravila, postavilo se pitanje da li imenice treba pisati velikim slovom kao u nemačkom, ili malim kao u drugim jezicima. Veliko slovo su podržavale one političke snage koje su želele jače veze s Nemačkom, dok je protivljenje dolazilo iz tabora snaga koje su želele autonomniju budućnost frizijskog jezika. To pitanje je ostalo nerešeno…” (D. Crystal, Kembrička enciklopedija jezika, Nolit, Beograd, 1995, str. 365).

U tekstu iz 2016. napisao sam da “u bosanskom jeziku ortografija nije opterećena političkim konotacijama u tolikoj mjeri. Kada bi, naprimjer, neki savremeni korisnik bosanskog jezika počeo pisati ‘korienskim’ pravopisom ili ikavicom ili preporučivati da drugi tako pišu, to bi bio upadljiv jezičkopolitički potez. S druge strane, izbor riječi sahat ili sat, akcent ili akcenat, aktivist ili aktivista i sl., što su realnije pravopisne dileme, ne nose toliku težinu” (H. Bulić, “Jezičke politike u nekim časopisima bošnjačke dijaspore u Njemačkoj i Austriji”, Pismo XIV/1, Sarajevo, 2016, str. 74).

Međutim, to uopće ne znači da su pravopisni ili bilo kakvi jezički izbori koje prave korisnici bosanskog jezika neopterećeni vanjezičkim faktorima. Jedan pravopisni problem s izrazitim političkim konotacijama jeste pisanje naziva tzv. manjeg bosanskohercegovačkog entiteta u standardnom bosanskom jeziku. Činjenica je da pisanje velikog ili malog slova u imenu REPUBLIKA SRPSKA nije eksplicitno normirano ni u jednom dosadašnjem normativnom priručniku bosanskog jezika. Također je činjenica da korisnici bosanskog jezika imaju realnu potrebu da zapisuju taj naziv u različitim prilikama. Postavlja se pitanje kako ga treba pisati i čime to obrazložiti.

Jasno je da nijedan normativni priručnik ne može zabilježiti baš svaku potrebu svih korisnika jezika i unaprijed preporučiti rješenje. Međutim, očekuje se da su u svakom od normativnih priručnika čvrsto i dovoljno široko uspostavljeni principi normiranja i da se na osnovu tih principa ili različitih analogija mogu pronaći implicirana rješenja čak i ako neki problem nije eksplicitno riješen. Ali nepostojanje rješenja često se u javnosti shvaća kao lijenost i nemar lingvista i prepuštanje korisnika jezika (naročito lektora i nastavnika) samima sebi. To se, naravno, doživljava kao dobra prilika za negodovanje i komentiranje, a ne za vlastito promišljanje i inicijativu.

Slučaj nepostojanja eksplicitne preporuke pisanja naziva “manjeg entiteta BiH” nije takav slučaj. Koliko mi je poznato, bar su dvojica autora, nezavisno jedan od drugog, razmotrili ovo pitanje i došli do istog rješenja: naziv “manjeg entiteta” piše se Republika srpska – veliko r, malo s.

Profesor bosanskog jezika i književnosti i književnik Fahrudin Sinanović osvrnuo se na ovo pitanje u tekstu “Niti je država, niti grad, zato se ‘srpska’ piše malim slovom”, objavljenom na portalu Fokus 28. 1. 2019. godine. Autor polazi od pravila koja su eksplicitno navedena u ranijim pravopisima bosanskog jezika i primjenjuje ih na konkretni primjer:

“Prema pravopisu i bosanskog, a i srpskog i hrvatskog jezika, u višečlanim nazivima država, gradova, čaršija, dijelova grada, sela i zaselaka sve riječi pišu se velikim početnim slovom, osim prijedloga i veznika u tim nazivima (Kraljevina Danska, Ujedinjeni Arapski Emirati, Bosna i Hercegovina, Biograd na Moru, Brčanska Malta, Sveti Petar u Šumi…).

Ali, u višečlanim nazivima upravnih i administrativnih jedinica samo se prva riječ piše velikim početnim slovom, a ostale riječi pišu se malim slovom, osim ako nije riječ o vlastitoj imenici (Tuzlanski kanton, Kanton Sarajevo, Posavski kanton, Brčko distrikt, Vrhbosanska nadbiskupija, Muftijstvo tuzlansko…).

U Ustavu BiH, u članu 3, jasno stoji da se BiH sastoji od dva entiteta: Federacije BiH i Republike srpske. S obzirom da je Republika srpska entitet, dakle administrativna jedinica države Bosne i Hercegovine, u skladu sa navedenim odredbama pravopisa, naziv ovog bosanskohercegovačkog entiteta ispravno se piše na način da se prva riječ piše velikIm početnim slovom, a druga riječ piše se malim početnim slovom. Riječ – srpska je prisvojni pridjevi, a prisvojni pridjevi izvedeni iz vlastitih imenica koji završavaju na ski, ški, čki i ćki pišu se malim početnim slovom. Dakle, pravilno je Republika srpska, a ne Republika Srpska.”

Tekst je prenesen na više portala i imao je značajan “mrežni potencijal”, ali ne znam koliko je imao stvarnog učinka.

Prof. dr. Ismail Palić, jedan od autora Gramatike bosanskoga jezika (Dž. Jahić, S. Halilović, I. Palić, Dom štampe, Zenica, 2000) i Rječnika bosanskoga jezika (S. Halilović, I. Palić, A. Šehović, Filozofski fakultet, Sarajevo, 2010) osvrnuo se na isti problem u tekstu “Bilješka o RS-u u bosanskome pravopisu: Kako pisati naziv Republika srpska na bosanskom jeziku?”. Tekst je objavljen na portalu The Bosnia Times 5. oktobra 2020, a odatle je prenesen na više drugih portala. Budući da je Palić bio član pravopisne komisije koja je “nadgledala” izradu Pravopisa bosanskoga jezika iz 1996. godine, bio je u mogućnosti predstaviti i neke insajderske informacije u koje javnost dotad nije imala uvida:

“Pisanjem naziva Republika srpska ne bavi se nijedan postojeći pravopisni priručnik bosanskoga jezika. Sjećam se kao član Pravopisne komisije za Pravopis bosanskoga jezika (1996) kako je tada unutar komisije prevladalo mišljenje da u pravopisu ne treba ‘popularizirati’ Republiku srpsku. Naravno, takav je argument bizaran, ne radi se o ‘populariziranju’, nego o reguliranju pisanja naziva jednog od entiteta koji prema Ustavu ulaze u sastav Bosne i Hercegovine i koji neće naprosto ‘nestati’ iz naše jezičke i svake druge zbilje ako ga na taj način ignoriramo. Ni drugo izdanje Pravopisa (2017) ne razmatra ovaj naziv. U pisanoj jezičkoj praksi u Bosni i Hercegovini, a posebno u medijima, uglavnom se ustalilo pisanje spomenutog naziva koje je sa stajališta bosanskoga pravopisa pogrešno, i to ‘Republika Srpska’.”

U nastavku teksta Palić detaljno obrazlaže zašto se u bosanskom jeziku naziv “manjeg entiteta” treba pisati kao Republika srpska. Argumenti su mu jednim dijelom jednaki kao i Sinanovićevi, ali navodi i niz objašnjenja kojim “podebljava” svoju preporuku. Prije svega, RS nije ni država ni federalna ili konfederalna jedinica, nego entitet, doslovno ‘dio cjeline’ – entiteti se definiraju kao “posebne jedinice administrativne i pravne samouprave, te se na njihovo pisanje primjenjuje pravopisno pravilo koje regulira pisanje imena administrativno-upravnih i sl. jedinica”. To znači prva riječ velikim, ostale malim slovom, ako nisu vlastite imenice. A riječ srpska nije imenica, već je pridjev. Autor ističe nepodudarnost između konstrukcija kojima se imenuju države, kao što su Republika Hrvatska i Republika Turska, i konstrukcije Republika srpska po tome što se u bosanskom jeziku za države ne koriste obrnute konstrukcije *Hrvatska Republika i *Turska Republika, a koristi se Srpska republika te po tome što se puni nazivi država mogu svesti na kratke, tj. umjesto Republika Hrvatska reći Hrvatska, umjesto Republika Turska reći Turska, ali u bosanskom jeziku ne koristi se oblik *Srpska umjesto Republika srpska. “Rečenice kakve su *Imam imovinu u Srpskoj; *Vlasti Srpske krše ljudska prava i sl. nikada ne upotrebljava nijedan govornik bosanskoga jezika. Takva je praksa zastupljena u srpskom jeziku” (usp. ovdje). Autor dalje navodi:

“Pisanje oba člana velikim početnim slovom (‘Republika Srpska’) nema dakle nikakva opravdanja u bosanskome jeziku i pravopisu i predstavlja ugledanje prije svega na srpski jezički standard, u kojemu je tumačenje i ovog naziva i onog na što on upućuje očigledno bitno različito. Slijeđenje takve pravopisne prakse onda nužno znači i eksplicitno prihvaćanje takva tumačenja sadržaja koji stoji iza naziva Republika srpska jer pravopis u osnovi i ne služi drugome nego da osigura da se odgovarajući koncept u jeziku korektno izrazi pismom.”

Na kraju teksta autor naznačuje da se naziv Republika srpska treba skraćivati kao RS i da u kosim padežima dobija padežne nastavke (RS-a, RS-u…). I ovaj je tekst imao značajan “mrežni potencijal”, ali ni njegov učinak na praksu pisanja na bosanskom jeziku još nije provjeren.

Nadam se da će udružena energija triju tekstova (Sinanovićeva, Palićeva i ovog) imati utjecaj na buduće normativne priručnike i udžbenike, na medije i svekoliku praksu pisanja na bosanskom jeziku i da će ovaj zaključak zaživjeti u praksi.

Prije nego što završim ovaj tekst preporučujem vam da pročitate izvorne tekstove F. Sinanovića i I. Palića, kako biste stekli bolji uvid u njihove ideje. Tekstovi su dostupni ovdje i ovdje. Također preporučujem i tekst “Konceptualnost velikog slova” Azre Hodžić-Čavkić, objavljen u Lingvazinu (god. VII, br. 1, 2019, str. 28–31), koji je dostupan ovdje.

Želim istaknuti nekoliko zaključaka o tome šta se iz ovog teksta može naučiti:

1. Svaki jezički izbor odraz je neke jezičke politike.
2. Jezičke politike ne vode samo države i velike organizacije već ih vode i pojedinci.
3. Ni od jednog normativnog priručnika ne može se očekivati da ima eksplicitno određeno rješenje za svaki normativni problem, ali se može očekivati da sadrže dovoljno smjernica na osnovu kojih se može riješiti svaki problem.
4. Prilikom izrade normativnih priručnika, naročito pravopisa, može se desiti da se neki problem namjerno ignorira.
5. Nepostojanje eksplicitnog rješenja za svaki pravopisni problem ne mora biti razlog za kukanje, već prilika za vlastito promišljanje i inicijativu.
6. “Pravopis u osnovi i ne služi drugome nego da osigura da se odgovarajući koncept u jeziku korektno izrazi pismom.” (I. Palić)

Na kraju još jedan zaključak, koji nije baš zasnovan na ovom tekstu, već na cjelokupnom promišljanju o normiranju jezika:

7. Ne nadajte se da ćete bilo kakvim normativnim savjetom ili rješenjem ugoditi svijetu.